Kontinuitet apsurda i dalje obilježava stvarnost BiH. Upiranje prstom u SIPA-u sve dosadašnje vrijeme, primjerice, nije polučilo doslovno nikakve rezultate – jer ona ne čini baš ništa kako bi podsjećala na u demokratskom svijetu slične agencije. Potpuno suprotno, SIPA i dalje pokazuje mišiće – i šalje poruku kako je i iznad države i iznad zakona. Potvrđuje se to, uostalom, i ovih dana – u slučaju još jednog zastupnika federalnog Parlamenta i, usput, potpredsjednika novoutemeljene Stranke pravde i povjerenja. Iako se vrli zastupnik trudi javnost uvjeriti kako posrijedi nije baš to, istina je da je povodom njegova privođenja – pa krstite to privođenje kako vam drago – reagiralo Mandatno-imunitetno povjerenstvo federalnog Parlamenta i zatražilo izvanrednu sjednicu najvišeg tijela zakonodavne vlasti ovog dijela države. A razlog tome je, kako medijima izjavi njezin prvi čovjek, činjenica da Zakon o imunitetu u slučaju privođenja zastupnika propisuje precizne procedure – i da one u slučaju zastupnika Asića nisu ispoštovane. Ni na kraj mi pameti nije tvrditi da je gospodin zastupnik nevin – ali ni da je kriminalac. Ni na kraj mi pameti nije ni utjecati na bh. pravosuđe. Ali, pravila igre u ozbiljnoj državi svatko mora poštovati – pa i oni koji se ponašaju kao da su iznad zakona. I iznad države dakako.
Nalogodavci
Uzalud, potom, sva upozorenja europskih institucija – uključujući i ona koja, i to u više navrata, odasla predstavnica za slobodu medija OESS-a – o sve arogantnijem napadu na medijske slobode. Jer, politički silnici sve to ignoriraju – i voze po svome kao u najrigidnija komunistička vremena. Prošli je tjedan, primjerice, održano suđenje skupini novinara federalne televizije zbog optužbi da su, obavljajući svoj posao, "počinili kazneno djelo izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti" – a sve to jer su, kako stoji u prijavi, obilježavanje dvadesete obljetnice Republike Srpske tretirali proslavom "genocida i agresije nad Bosnom i Hercegovinom".
Kaznena prijava zbog verbalnog delikta, istina, i nije najvažnija stvar na svijetu. Nespojivo je, međutim, s praksom demokratskih društava da takve prijave – jer su elementarno neozbiljne – kao svoje preuzme i državno tužiteljstvo. Nespojivo je, potom, s praksom pravnih sustava da takve optužnice prihvati i sud – pa, makar se, kao u konkretnom slučaju, radilo o osnovnom sudu. Ako se, pak, to događa, usprkos i činjenici da se time na BiH skreće pozornost čitava demokratskog svijeta, onda to samo govori o ovisnosti institucija pravosuđa o središtima političke moći – pri čemu je ona, u konkretnom slučaju, skoncentrirana u samo jednoj osobi, osobi prvog čovjeka jednog entiteta.
Kako, međutim, ikome u svijetu objasniti da iza prijave ne stoje ni središta političke moći, ni politički moćnici kao pojedinci nego, zamislite, udruženje novinara – institucija, dakle, koja bi slobodu novinarske profesije morala braniti kao pravo na vlastito postojanje. A ona, suprotno logici novinarskog postupanja, podnosi prijavu kako bi progonu izvrgla vlastitu kastu – i to uz obrazloženje da je izrečenim stavom o proslavi obljetnice RS-a "na eksplicitan način gledateljima sugeriran zaključak kako je RS genocidna tvorevina". Iako se i sam izlažem opasnosti progona, za tu tvorevinu – koju danas priznajem dijelom moje domovine – osuđeni su mnogi, neki među njima i zbog počinjenog genocida. Ali, u ovom trenutku to i nije najvažnija stvar na svijetu. Važno je da konkretan slučaj svjedoči o upregnutosti u kola političkih moćnika čak i novinarske profesije – ili, točnije, ljudi iz nje koji, zbog svoga položaja, posjeduju i realnu društvenu moć – a to je najgore što joj se moglo dogoditi. Jer, tko bi članove takve udruge, čak i one koji takav odnos ne zaslužuju – iako, ni oni nisu nevini ako se s podaničkom praksom i sami solidariziraju – u novinarskoj profesiju ikada više spreman bio priznati kolegama? Razuman pristup stvari, što se mene tiče, ne ostavlja previše prostora za sud kako bi se takvo što ipak moglo dogoditi.
Federalna uprava policije je, na koncu, Tužiteljstvu BiH podnijela izvješće protiv aktualnog direktora zatvora u Mostaru tereteći ga da je jednom od svojih zatvorenika, a suprotno interesima i zadacima službe, omogućio korištenje izvanzavodskih pogodnosti i bijeg iz Kazneno-popravnog zavoda Mostar. Nije, međutim, problem u izvješću federalne policije. Iskustva, hoću reći, upozoravaju kako takva izvješća mogu biti ifelerična – ponekad i tendenciozna. Ali, ovih dana me uvjeravaju, iako potvrdu za to ne uspjeh pronaći i u medijima, da je direktor "zbrisao" – u Hrvatsku dakako. A to bi, ako je istina, moglo značiti da svoj posao baš i nije časno obavljao. A tražilo bi i odgovore na još poneko pitanje. Zašto je, primjerice, sve to činio – je li sve to radio za svoj račun ili je nalogodavac netko drugi? I, ako je posrijedi ovo potonje – o kome se radi?
Rat
Dakako da sve to slabi međunarodni kredibilitet BiH. Ali, kako sve to promijeniti? Postojećom praksom definitivno ne. Jer, ona je dovela i do najnovijeg izvješća visokog predstavnika generalnom tajniku UN-a. A, u njemu se precizira da se politička blokada u BiH i dalje nastavlja, kako je posljedica toga da zemlja ne čini prijeko potrebne promjene, da su evidentni problemi u vezi s vladavinom prava – uključujući i neprimjerene političke napade na državne pravosudne institucije, te činjenicu da domaće vlasti ne provode oduke Ustavnog suda BiH – kako izabrani dužnosnici i dalje pokazuju spremnost da otvoreno osporavaju dijelove Daytonskoga sporazuma, uključujući i teritorijalni integritet zemlje i sve u tom duhu.
Sve to je, dakako, točno. No, u čitavoj toj priči nevina nije ni međunarodna zajednica. Prije koji dan čuh sud uglednog intelektualca kako "rat u BiH još uvijek nije završen". Jer, veli – a s tim se slažem bez ostatka – na sceni su isti ljudi koji su odgovorni i za započinjanje i vođenje rata. I krajnje je naivno od njih očekivati da budu graditelji mira i europskih vrijednosti. Gola istina. Prekinuti rat oni mogu samo dalje produžavati – u novim uvjetima, doduše, i drugim sredstvima. No, od ratnih ciljeva nikada neće odustati.
Što, međutim, čini međunarodna zajednica? Žali se, među inim, da na europskom putu tapkamo na mjestu. Točno. Ali, točno je da je, u vrijeme dok je koristila bonske ovlasti, mnoge "Scile i Haribde" mogla savlađivati njezina administracija u BiH – jer, imala je mandat. Mogla je, recimo, u vremenu 1997. – 2005. godine činiti što je htjela. Mogla je, među inim, pripremiti mnoge sustavne reforme koje bi stvarale drukčiji ambijent od onog kojeg danas imamo. Mogla je, potom, izvršiti i dodatni pritisak na snage političke destrukcije – pa i na način da ih potpuno istisne iz političke arene i otvori vrata generacijama i ljudima koji nisu opterećeni hipotekama rata i koji mogu izvesti promjene. Ona, međutim, ništa od toga nije i činila. Dapače, sve intenzivnije je koristila logiku kako je to zadaća domaćih političkih i državnih struktura. Iako, od prvog je dana znala da je to "bacanje magle u oči". Jer, te strukture europski put nisu željele nikada, a ne žele ga ni danas. Potpuno suprotno – u podtekstu njihova djelovanja uvijek je bilo svakodnevno slabljenje BiH kao države, a time i jačanje uvjerenja u međunarodnim krugovima kako se za taj projekt više ne vrijedi zalagati.
Međunarodna će središta moći na sve ovo, dakako, reći kako su, dovodeći europske stručnjake u BiH, pomogli i više no što je bilo moguće. Istina je, ovom su zemljom prokrstarili mnogi – i zarađivali masnu lovu. Ali, istina je i da bi se njihovoj pomoći štošta dalo i prigovoriti. Dvadeset godina, naime, europski stručnjaci za nas love ribu – a suština je u tome da je, uz njihovu pomoć, doduše, loviti naučimo sami. Zašto, pak, taj iskorak nije i učinjen? Vrag bi ga znao – i samu mi je na to teško odgovoriti. Ali, barem prema iskustvu koje s međunarodnim "stručnjacima" imam, ništa posebno više – čak i da im je mandat drukčije definiran – nisu mogli ni učiniti. Jer, ruku na srce, zemljom bosanskom i hercegovačkom krstarila je treća europska liga – a od takvih bi čuda neozbiljno bilo i očekivati.
To i dalje ne znači da se slažem s tezama kako bi međunarodnoj zajednici, OHR-u prije svega, trebalo pokazati izlazna vrata. Takav scenarij bi, siguran sam, postojeće silnice destrukcije samo još više ohrabrio. Stoga podržavam ideje o produženju mandata OHR-a u BiH. Ali, i za korištenje sam ovlasti koje mu Daytonski sporazum daje – i koje su kasnije, u Bonnu, i dodatno osnažene. I protiv toga sam da u bh. priči OHR igra ulogu nezainteresiranog promatrača – pa i uz uvjeravanja kako je naša budućnost naša briga. Jer, molim lijepo, u čitavoj priči nevini nisu ni oni. Ili još konkretnije, dosta od onog što danas trpimo zakuhali su svjetski medijatori – što u Daytonu, što nakon njega.
