Umjesto demokracije, dobismo jednoumlje, obećanog prosperiteta nema ni na vidiku.Privatizacijom društvene imovine profitabilne tvrtke dođoše u ruke nacionalnih vođa. Oni će se, kako su isticali, poduzimati za 'svoj narod' i preuzeše ulogu 'nacionalnih poduzetnika.'
Zahvaljujući njihovoj 'učinkovitosti' sve je bankrotiralo, zapalo u stečaj. Kako tvrtke tako i narod, a na kraju i država. Dobismo jedan posto bogatih, bahatih, nedodirljivih, dok na drugoj strani imamo osiromašene mase.
Stadoše 'nacionalni poduzetnici' na čelo 'svoga stada' i umjesto puta spasenja, dovedoše 'svoj narod' na put žrtve. Kako profitabilne tvrtke tako i radnike, a i njihove obitelji, dovedoše u stečaj. Ali smo dobili jedan broj onih koji svoju sreću izgradiše na tuđoj nesreći. Promatrajući 'nacionalne poduzetnike' onako sa strane, izgledaju kao pobjednici kojima je zajamčena nekažnjivost, jer su oni predstavnici novog, modernijeg sustava, čijim se liderima predstavljaju, iako su do jučer rukovodili sustavom koji pade i oni ga sada napadaju, kao da veze s tim imali nisu.
Ne boje se povijesne i svake druge odgovornosti. Oni i dalje kroje zakone koji će im ići na ruku. Kakvog li licemjerja od novih vođa?
Pozivajući su se na nacionalno, svjedoci smo činjenice da su zemlju i njezine građane doveli u stanje socijalno.
U cijelosti primijeniše pravila neoliberalne ekonomije, za koju ekonomski eksperti kažu da je pogubna za zemlje u tranziciji, kao što je BiH, koja tim putem korača u stanje žrtve. Pa što je danas većina građana u BiH nego žrtva neodgovornih lidera, koji poput emisara, o trošku siromašne države putuju po bijelom svijetu na poziv međunarodnih diplomata, kako bi napokon iznašli neko od funkcionalnih rješenja da bi stali na europske tračnice i krenuli putem društvenog ozdravljenja.
Međutim, sve su prilike, da je većini bh lidera i dalje važnija rekonstrukcija vlada, kako županijskih i entitetskih tako i Vijeća ministara BiH nego država, kako bi jedni druge nadvladali na domaćem terenu i dočepali se tvrtki koje još nisu prodali, a time ih zarad osobnog interesa uništili kao i većinu ostalih, što su učinili bez imalo grižnje savjesti. Sve živo su rasprodali i obezvrijedili pod izgovorom nadilaženja društvene svojine i spasa 'svoga naroda'. Danas je taj narod obezglavljen. Dok su jedni obećavali kanal na hrvatskom jeziku i federalnu jedinicu sa hrvatskom većinom, drugi su to osporavali, dok su jedni obećavali gašenje Republike Srpske, drugi zagovaraju njezino odcjepljenje od BiH i što sve ne, na čemu su, uglavnom, nacionalni lideri do sada dobivali izbore.
Ne samo što politički lideri nisu željeli povratak izbjeglih i raseljenih osoba, nego su sve činili da se povratak ne ostvari. To im je omogućilo nesmetanu privatizacijsku pljačku društvene imovine u lokalnim zajednicama. Jer tko je od konjičkih, bugojanskih, sarajevskih i …. Hrvata ili Srba nešto privatizacijom ostvario u tim gradovima, osim tamošnje bošnjačke političke elite. Istu su sudbinu u Čapljini i Stocu doživjeli žitelji bošnjačke i srpske nacionalnosti, dok su Bošnjaci i Hrvati, po tom pitanju, krajnje katastrofalno prošli u Republici Srpskoj.
Dakle, radilo se isključivo o stranačkoj privatizaciji i rijetki su primjeri pravične privatizacije. Sjetimo se samo nekih od industrijskih, građevinskih i tekstilnih prijeratnih giganata kao što su "UNIS", "PRETIS", "SOKO", GP "Bosna", GP "Vranica", GP "Hidrogradnja", "Šipad", Fabrika Duhana Mostar, Tekstilne industrije "Đuro Salaj" i što je s njima privatizacijom učinjeno. Nema ih više na ekonomskoj mapi.
Privatizacijom je uništeno sve što se gradilo desetljećima, a posljedice su preko milijun ostalih bez radnih mjesta, neuvezanog radnog staž i nemogućnost odlaska u mirovinu te porast broja tajkuna. Iluzorno je očekivati rezultate od, eventualne, revizije privatizacije. Ova zemlja neće ekonomski ozdraviti i kad bi se službeno utvrdili nositelji kriminalnih radnji po tom pitanju
Nacionalni su poduzetnici nemilosrdni prema 'svom stadu' za kojeg se, kako kažu, bore. Uništavanjem proizvodnih objekata ostavili su ih bez radnih mjesta, učinili ih ovisnim i doveli u stanje socijalne potrebe. Kakve god zakone donosili o suzbijanju kriminala i korupcije, bilo bi to samo obmanjivanje javnosti. Ako bi se aktualna vlast borila protiv kriminala i korupcije, bila bi to borba protiv sebe i svojih tajkuna. Nemoguće. Tko će sebe kažnjavati?
No, vratimo se neoliberalnoj ekonomiji, američkom proizvodu, čiji su subjekti Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond (MMF) za koje kažu da razvaljuju zemlje u tranziciji. Kako piše Eldar Dizdarević u e-uvodniku, pozivajući se na Josepha Stiglitza, bivšeg zamjenika direktora Svjetske banke koji se, kad je vidio kako idu stvari, povukao s tog položaja i objavio tekst kako neoliberalna ekonomija razvaljuje zemlje u tranziciji, a uz to i cijeli niz knjiga na tu temu. Dizdar se posebno osvrnuo na njegov tekst: MMF-ova četiri koraka do prokletstva.
Budući je BiH već stupila u aranžman s MMF-om od kojeg smo već postali ekonomski ovisni, i dalje se zadužujemo, a sljedeće godine već treba vraćati raniji dug i kamate, već smo zakoračili u treći korak. Prema Dizdaru, i četvrti, posljednji korak, je na pomolu, koji podrazumijeva privatizaciju BH "Telekoma", HT "Eroneta" te elektroprivrede BiH i HZ HB, na čemu predstavnici MMF-a inzistiraju.
Unatoč crnih prognoza ekonomskih eksperata koji te korake vide kao put žrtve, naši 'nacionalni poduzetnici' se na to ne obaziru, iz čega proizlazi logičan zaključak da oni, ubrzanim koracima vode zemlju u njezin narod u totalni stečaj.
