Mlada i nadolazeća Stranka pravde i povjerenja sve snažnije traži svoje mjesto pod suncem prenapučene političke pozornice u BiH. Aktualni i vrlo ambiciozni predsjednika FBiH i osnivač SPP-a Živko Budimir bez kompleksa "napada" izbezumljeno biračko tijelo i pri tome se ne fokusira po nacionalnim torovima. Budimir je svjestan i dovoljno iskusan prokužiti kako je glasačka populacija dvaju HDZ-ova odavno isprofilirana i nepokolebljiva u toj nesalomivoj odanosti stožernim strankama i u tom političkom prostoru je uzaludno trošiti energiju i vrijeme.
Ali, to je biračko tijelo također sve malobrojnije jer "godine nose svoje", a razočarani mlađi naraštaju i nisu baš podložni manipuliranju i automatskom nacionalnom opredjeljivanju.
Odnosi s HDZ-ovima
Stranka pravde i povjerenja nema nacionalnu odrednicu, nije ekskluzivno hrvatska stranka i u svome nazivu, ali i programskim ciljevima, odnosu spram države i položaja Hrvata i drugih naroda, otvorena je za sve politički hrabre i nadahnute osobe, željen promjena i spremne na odricanja. Prostora ima napretek, a koliko će ta šansa biti i iskorištena, pokazat će predstojeći parlamentarni izboru u BiH.
Ipak, koliko god se Živko Budimir upinjao promovirati multinacionalne programske silnice, on jednostavno ne može pobjeći od svoje "sudbine", od dva HDZ-a koji će mu do izbora puhati za vratom i pripremiti "pakleni" scenarij i u izbornoj kampanji. Odmah treba naglasiti i upozoriti, Stranka pravde i povjerenja je još uvijek stožernicima omražena, ali je istodobno i velika enigma za dva HDZ-a. Odnosi između dvaju HDZ-ova i Stranke pravde i povjerenja još nisu uspostavljeni i ne postoji nikakva komunikacija između tih stranaka.
Međutim, budućnost tih odnosa ne mora i vjerojatno i neće biti determinirana jednako od Dragana Čovića i Martina Raguža. Mnoštvo je razloga koji opravdavaju ovakva promišljanja. Dakle, ne treba dvojiti, HDZ BiH i neće uspostavljati nikakav dijalog, a kamoli neke odnose sa SPP-om jer postoji obostrana netrpeljivost, na granici mržnje, između stranaka, ali i lidera Dragana Čovića i Živka Budimira. Naime, poznato je kako HDZ BiH i vođa te stranke Dragan Čović nikada nisu prihvatili Živka Budimira kao legalnoga i legitimnoga predsjednika FBiH. Naprotiv, uporno su ga oslovljavali s "onaj ili ta osoba" i proglašavali kao hrvatskoga izdajnika.
S druge strane, Budimir je uzvratio HDZ-u BiH za ta podmetanja tako što je spriječio povratak dvaju HDZ-ova u Vladu FBiH.
Odnos između HDZ-a 1990. i Stranke pravde i povjerenja se ipak mora barem malo drukčije tretirati i to ponajviše zbog izbora Martina Raguža za predsjednika te stranke. Naime, iako je bivši lider "devedesetke" Božo Ljubić također žestoko optuživao Budimira i negirao njegov hrvatski legitimitet zbog toga što se, navodno bez nacionalne potpore, prihvatio pozicije predsjednika FBiH, Martin Raguž se sada nalazi u potpuno drukčijoj poziciji.
Tu se prije svega misli na činjenicu da su on i njegova stranka raskinuli partnerstvo s HDZ-om BiH zbog čega su se Ragužu otvorili neki novi politički horizonti i opcije te su mu sada jednostavno potrebni svi mogući politički partneri kako bi na izborima srušio HDZ BiH.
Uvažavaju Budimira
Ta se potreba, ali i stranačka strategija prepoznaje i kroz zahtjev HDZ-a 1990. da se Hrvatski narodni sabor otvori i za druge hrvatske stranke i izabrane dužnosnike u što, po oba kriterija, svakako spada i SPP i predsjednik FBiH Živko Budimir osobno. Jer, ako Raguž nema partnere unutar HNS-a, on se ne može oduprijeti dominaciji snažnijega HDZ-a BiH.
Za sada Martin Raguž nema suradnju, ali niti komunikaciju sa SPP-om i Živkom Budimirom, međutim, mora se primijetiti kako iz HDZ 1990. više nema otrovnih strjelica na račun Budimira.
Degutantne i primitivne objede su iživljene, izborni izazov tjera na smirivanje uzavrelih strasti i otrežnjenje. Vrlo je važno istaknuti kako neki najbliži suradnici Martina Raguža uvažavaju Budimira kao predsjednika FBiH i s njim pristojno komuniciraju što i dolikuje ozbiljnim ljudima i političarima.
To se odnosi na Slavicu Josipović, Rudu Vidovića, Nediljka Rimca, predsjednika Središnjega odbora HDZ-a 1990., i mnoštvo lokalnih stranačkih dužnosnika. Nije nebitno naglasiti kako i vjerojatno budući partneri "devedesetke" iz Hrvatskoga narodnoga sabora također imaju dobre odnose sa Živkom Budimirom. Hoće li i kada i Martin Raguž uspostaviti dijalog i suradnju sa SPP-om, stvar je procjene, ali i razvoja situacije u odnosima s HDZ-om BiH, ali i izborne snage samoga SPP-a.
Ako Budimirova stranka ojača, a uz to zadrži i onu nacionalnu dimenziju, vrlo je moguće da će do izbora ipak doći makar do uspostavljanja neke vrste međustranačkoga dijaloga. Mnogi analitičari vjeruju kako niti Živko Budimir ne bi imao ništa protiv suradnje s HDZ-om 1990. pod uvjetom da Raguž raščisti sve odnose s HDZ-om BiH, odnosno da ustraje i uspije u namjeri otvaranja krnjoga HNS-a svim hrvatskim strankama i izabranim dužnosnicima.
Zbog svega odnos između HDZ-a 1990. i SPP-a je jako intrigantan i bit će iznimno zanimljivo promatrati razvoj situacije na hrvatskoj političkoj pozornici u BiH.
