Neovisni kandidat za bošnjačkoga člana državnoga Predsjedništva, bivši poglavar Islamske zajednice u BiH, dr. Mustafa Cerić, promišlja kako bi za državu bilo poželjno da se čelnici političkih stranaka kandidiraju i utrkuju za tri nacionalne pozicije u tročlanom šefu države.
"Uvjeren sam da bi najbolje bilo za građane i državu Bosnu i Hercegovinu da se svi lideri političkih stranaka kandidiraju za Predsjedništvo BiH i tako testiraju svoj legitimitet i povjerenje kod naroda", naglasio je dr. Cerić. Prema njegovim riječima, glasačke kutije bi, dakle, pokazale jesu li i u kojoj mjeri glasači zadovoljni onim što oni rade i koliko im kao liderima političkih stranaka narod vjeruje.
Nadalje pojašnjavajući svoju tezu bivši reis Mustafa Cerić problem vidi u tome što vlast koju stranke naprave nakon izbora nema puni legitimitet i ne predstavlja odraz volje glasača.
"Zato imamo problem s odgovornošću za probleme, koju lideri stalno prebacuju s jednog na drugog. Moja je politička misija vratiti pravo državi Bosni i Hercegovini da ima vlast kakvu žele građani, a ne kakvu skroje stranke političkom trgovinom", poručio je neovisni kandidat za bošnjačkoga člana Predsjedništva BiH i preporučio kako bi članovi Predsjedništva BiH trebali napustiti svoje stranke i biti "predsjednici" svih građana BiH.
Strah
Podsjećamo svojevremeno je i lider SDA Sulejman Tihić predlagao da čelnici najjačih političkih stranaka uđu, ne u Predsjedništvo, nego u Vijeće ministara BiH. Tihićev prijedlog je politički i pragmatički "teži" od Cerićevoga i on korespondira s praksom u demokratskim zemljama u kojima izborni pobjednici, dakle, stranački vođe, preuzimaju odgovornost i tvore izvršnu vlast. Naravno, raritet je u svijetu imati tročlano Predsjedništvo, međutim Vijeće ministara i u ovakvoj nesređenoj i složenoj BiH ima itekako operativniju i značajniju ulogu od Predsjedništva BiH. Ali, čelnici političkih stranaka sve više zaobilaze u visokome luku i Predsjedništvo i Vijeće ministara. Politički analitičari i općenito javno mnijenje to tretiraju kao bježanje od odgovornosti u teškim političko-ekonomskim prilikama u BiH, a prepoznaju i strah od izbornoga poraza.
Do unatrag nekoliko godina za bošnjačke i hrvatske stranačke prvake ulazak u državno Predsjedništvo bila je privilegija i kruna političke karijere. Tu "slast" su osjetili i Alija Izetbegović, Haris SIlajdžić, Sulejman Tihić te Ante Jelavić i Dragan Čović.
Nasuprot tome, iz RS-a su u zgradu Predsjedništva stranački vođe redovito slali svoje odane, ali sposobne suradnike, čime su demonstrirali drugorazredni odnos spram države, dok su za sebe redovito rezervirali čelnu poziciju u entitetu. Danas imamo posve drukčiju sliku.
Komotna pozicija
Od stranaka tzv. "sedmorke" koja je vedrila i oblačila u zadnjih nekoliko godina i jalovo predvodila krucijalne političke projekte, jedino je čelnik HDZ-a 1990. Martin Raguž i službeno kandidat za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. Iako se činio sigurnim kandidatom, osnivač SBB-a Fahrudin Radončić još koristi dopustivi rok za objavu kandidature i simptomatično kalkulira. Do prije nekoliko dana to je bilo ravno nuli, a gotovo je sigurno kako će Predsjedništvo HDZ-a BiH danas (petak) i službeno promovirati svoga lidera Dragana Čovića za protukandidata Martinu Ragužu i Živku Budimiru. No, dok to bude i službeno potvrđeno, ne može se baš sa sigurnošću tvrditi kako će "sedmorka" dati i drugoga čelnika kao kandidata za Predsjedništvo BiH. Čović je vrhunac karijere u Predsjedništvu već proživio i neslavno okončao pa navodno želi rehabilitaciju.
Vođa SDP-a Zlatko Lagumdžija je jednom oprobao izbornu utrku za Predsjedništvo i poražen je u srazu s tada moćnim Harisom Silajdžićem. Danas Lagumdžija o kandidaturi i ne pomišlja. Čelnik SDA Sulejman Tihić je bolestan, a i da nije, opet bi Bakir Izetbegović , kao i sada, bio kandidat za bošnjačkoga člana državnoga Predsjedništva. Čelnici političkih stranaka iz RS-a nastavljaju s uhodanom praksom.
Milorad Dodik je predložio Željku Cvijanović za kandidatkinju za Predsjedništvo BiH, a sebe vjerojatno ponovno vidi kao gospodara RS-a. U tome će mu račune pokušati pokvariti šef SDS-a Mladen Bosić koji želi biti entitetski premijer, a svoga je robusnoga Ognjena Tadića usmjerio za predsjedničku palaču. Iznimka bi se ipak mogla dogoditi ako oporba iz RS-a predloži dr. Mladena Ivanića, lidera PDP-a, kao kandidata za državno Predsjedništvo uz napomenu kako PDP ipak nije dio "sedmorke", jednako kao niti Stranka pravde i povjerenja čiji se utemeljitelj Živko Budimir također kandidirao za Predsjedništvo BiH. Ali, ako je donekle razumljivo što se čelnici političkih stranaka nevoljko odlučuju za međusobno odmjeravanje snaga u utrci za Predsjedništvo BiH, ponajviše zbog straha od poraza i posljedica za stranku i osobni autoritet, oni samo djelomično ulaze i u Vijeće ministara BiH. Ako se to i dogodi, onda "pucaju" na Ministarstvo vanjskih poslova. Jedino je Fahrudin Radončić relativno kratko vodio Ministarstvo sigurnosti.
Ispada da su ministri ispružene podaničke ruke svojih stranačkih vladara i rijetko smiju donositi važne odluke, a da ne priupitaju svoje vođe. Za razliku od stresne izvršne vlasti, stranački prvaci radije preuzimaju čelne pozicije u državnome Parlamentu. Čini se da je potpuno u pravu dr. Mustafa Cerić kad prepoznaje da lideri političkih stranaka vrlo vješto probiranjem pozicija izbjegavaju odgovornost za poražavajuće stanje u državi i pokazuju nespremnost za poduzimanje odlučnih mjera za opravak zemlje i njezino približavanje europskim integracijama.
Žalosti što su im takvu komotnu poziciju glasovima dodijelili upravo birači, a još je tužnije što se to neće promijeniti ni nakon listopadskih izbora.







