Mnogi su od nas barem jednom u životu iskusili neobjašnjivo privremeno ozdravljenje, ili olakšanje bolova u trenutku dok su boravili u čekaonici nekog od domova zdravlja. Većini se znalo desiti da upravo tada nađu razlog kako bi mogli odgoditi i odustati od čekanja u redu kod zubara ili neke druge medicinske službe. Svi se kasnije pokaju, ubrzo se vrate, ponovno čekaju u redu i sami sebi prebacuju što im je to trebalo kad su mogli taj zdravstveni problem davno riješiti.
Ovakva pojava među pacijentima davno je upala u oči znanstvenicima, u početku se mislilo da je takvo ponašanje pacijenata posljedica straha od medicinskih zahvata. Ali ne, danas znanstvenici sve glasnije zagovaraju kako je takva pojava među ljudima razlog brzog napretka u medicini, među pacijentima se ukorijenila čvrsta vjera u medicinu i čudotvornost lijekova, pa se zna desiti da neki pacijenti osjete olakšanje bolova tek što su stavili tabletu u usta.
Ako vi u životu niste ništa slično od ovoga iskusili, ja vam jamčim kako vam se nakon ove priče to nikada neće niti dogoditi!
Priča započinje na jednom odjelu Mostarske bolnice u vrijeme dok je pacijent jaukao od bolova i u svojoj agoniji promatrao kako mu iznad glave pomalo kapa infuzija. Iz iskustva je znao kako će bolovi još dugo potrajati, sve dok se u kapima infuzije spasonosni analgetik, koji joj je doktor propisao, ne proširi krvnim žilama i počne djelovati.
U jednom se trenutku pacijentu skamenio pogled na prozirnoj boci infuzije koja joj je još pomalo kapala, u takvom stanju, ne mičući pogled, glasno je pozvao medicinsku sestru. Sestra se odmah pojavila, a kad joj je pacijent kazao da mu je zaboravila staviti analgetik u infuziju, ova se nakostrušila i počela vikati na njeg:
"Gospodine, šta vam pada na pamet, sve što vam je propisano stavljeno vam je u infuziju… malo se strpite nijedan lijek ne može trenutno djelovati!!"
Kad se sestra okrenula i htjela opet izići iz sobe, pacijent je još oštrijim glasom upozori da se odmah vrati. Sestra posluša ali se još više razljuti i htjede opet odbrusiti pacijentu koji jauče od bolova i ne skida pogled s boce s infuzijom.
Bolesnik ju preduhitri, oštro je pogleda u oči i reče:
"Ja sam isto medicinski radnik, radim u domu zdravlja, svakodnevno pacijentima priključujem infuzije, a kad im u infuziju stavljam ovaj analgetik koji sam ja trebao dobiti, infuzija u boci mora promijeniti boju, a pogledaj da je ova skroz bistra!!"
Sestri sve postade jasno, obuze je čudan nemir, primače se pacijentu i stade mu tiho govoriti:
"Kolegia, ovo što ćete sad od mene čuti nebi vam smjela reći po cijenu svoga života. Mi taj lijek odavno nemamo kao i mnoge druge, a svakom pacijentu moramo reći isto što i vama!"
Bolesniku ništa drugo nije preostalo već nazvati obitelj koji su mu od kuće hitno donijeli nešto za smirenje bolova.
Ovo mi je sve nedavno u povjerenju ispričao jedan poznanik, priču sam istu noć napisao do jutra ali je, s razlogom, nisam mogao odmah objavljivati. Bilo je otpora, upozorenja, neki su mi čak kazali kako nisam normalan!
Nakon ovoga, mnogi se trebamo zapitati što nam stvarno stavljaju u injekcije i infuzije, i da li mi u svojim bolesničkim mukama uopće razmišljamo; je li stvarno dobivamo onaj spasonosni lijek ili je u špricama i infuzijama obična destilirana voda, a lijek stoji samo upisan kao fiktivno pokriće za pravdanje troškova?
U ovoj je državi velika privilegija živjeti za one koji nisu normalni: ništa ne zapažaju što se oko njih dešava, ništa ih ne sekira i cijeli im život u veselju prolazi!!
