Ne mogu se načuditi svojim mislima koje mi prođoše kroz glavu, u ono ledeno jutro u vrijeme ovogodišnje prve slane i ranog mraza, tamo na blokadi autoceste ispod nadvožnjaka na Bijači. Zar je moguće da postoje trenutci u životu, kad nam misli iz srca mogu prizvati sva ona sjećanja za koje smo mislili kako su ih svakodnevne životne brige davno spremile u zaborav? Možda su za sve jedini krivci ovi mnogi ljudi oko mene, moji davni suborci i prijatelji, koje evo gledam oko sebe, divim im se i naprežem svoje misli kako bi svakog od njih povezao sa barem jednim zajedničkim ratnim događajem? Uopće me nije briga hoće li netko ispuniti sve naše uvjete ili ne, u ostalom, zar postoji netko pod ovim suncem tko je kroz tolike godine vrijeđao naše dostojanstvo istinskog branitelja, pa da se sad može udostojit i ponuditi neko rješenje kao konačnu satisfakciju s kojom možemo svi biti jednako zadovoljni?
Neću o tome uopće razmišljati, ali neka me tu lijepo mi je među njima, moje je srce već ispunjeno, ako ovi ljudi slučajno zatrebaju i krvi iz oka, samo neka kažu ja sam im spreman dati!
Dok su neki od nas tupkali u mjestu i željno isčekivali da izlazeće sunce ugrije komad asfalta ispod naših nogu, iz ratnog iskustva znamo da je najgora studen koja s nogu osvoji tijelo, nju je kasnije teško iz istjerati, cijeli te dan drži drhtavica. Tako još dok smo stajali i tupkali u mjestu, netko nam iz mase uputi šaljive riječi i ovako dobaci:
"Šta ste se smrzli ratnici, niste tako drhtali ni onda na lijevoj obali kad smo preko bačava Neretvu prešli, tada su na nas dva snijega pala, a sve su to ozgora s Veleža smrzavali studeni vjetrovi, dajte malo živnite, ima li još one snage i života u vama?!"
Eto ti ga na, dovoljno bješe ta jedna rečenica, pa da se odmah pokrenu priče s tih davnih ratnih položaja! Netko reče da se još dobro sjeća, tada je snajper, u po bila dana, ranio onog našeg dečka iz Studenaca. Ja se nadovezah na priču i rekoh da je ta protekla noć bila najteža, nismo uopće pravili smjene, svi smo bili na bunkeru, a oni se primakli skroz blizu i s druge strane magistrale nas gađali svim i svačim. Ja sam tek ujutro kad se razdanilo išao leći, tamo sam u onoj vikendici u peć ubacio naramak parketa kojeg smo s poda po sobama parali. Samo što sam se zavukao u vreću za spavanje i tek što me osvojio prvi san, naglo se trznem kad je zapucao naš PAM!
Vidi vraga kako se ti događaji nakon toliko vremena mogu tako čvrsto uvezati u cijelu priču, isti tren, priđe mi Petar malo me darnu po ramenu i reče:
"Aaaa, znači tako, e vidiš, ja sam ti taj koji je pucao iz tog PAM-a i tebe razbudio! Meni rekoše, raniše ti susjeda, ne mogu ga u lađi prevesti preko Neretve, snajperi im ne daju mira! Ja skočim na Tamića, jedan ga dečko izveze na onu golet i počnem iz PAM-a štemati iznad vaših glava, malo se vratimo u zaklon pripunimo pa opet!"
Kad krenu takva sjećanja neda se lako priču privesti kraju, sve je to jednim uhom slušao Drago, koji trenutno mobitelom koordinira s povjerenicima "Zaboravljenih" ispred Parlamenta u Sarajevu. Drago turi mobitel u džep, priđe jedan korak bliže nama i nadoveza se na započetu priču:
"Kad spominjete lijevu obalu Neretve, one bačve i snjegove, sad ću vam ispričat šta se meni dogodilo nedavno u Sarajevu, dok smo u holu Parlamenta sjedili sa članovima naše Udruge iz Bosne i čekali da nas prime na razgovor.
Tako mi sjedimo i pričamo o svemu i svačemu,...di si ti bija u ratu, ... na kojim položajima… i tako? Kad gle, jedan Bošnjak reče da se upravo u to isto vrijeme zatekao na onoj neprijateljskoj strani u Bijelom polju. Priču po priču, ispade da je on tih dana ratovao točno nasuprot mene, ja na 'Kopenhagenu' , a on na drugoj strani samo nas magistrala dijelila! On se napriča o svojim patnjama na tom dijelu ratišta, i o onim strahovima i o naših minobacačkim projektilima, koji su detonacijama otresali ciglu s okolnih kuća. Ja da ga malo utješim, rekoh da smo i mi strahovali od istih projektila, jer naši dečki u to vrijeme nisu bili posebno precizni. Ali ne, njega to nije moglo utješiti, on nastavi svoju ratnu priču od koje mi se krv sledi u žilama. Ubrzo nas pozvaše da uđemo u Parlament, ja još pod dojmom te njegove priče, dok sam bio za govornicom netko mi provokativno dobaci i reče: 'šta ja sve tražim za sebe?'. To me razljuti, lupnem dlanom po govornici i ljutito reknem: Nisam došao tražiti nešto samo za sebe, već tražim za sviju nas, nas koji smo ratovali jedni protiv drugih. Ratovali jesmo, ali smo opet najzaslužniji što je ova država stvorena! Vidite li onoga tamo, uprem prstom u tog Bošnjaka i nastavim: Na istim smo položajima bili i jedan na drugog pucali, od istih smo granata strahovali, isti nas snjegovi zatrpavali. On zaslužuje da se njegovo pitanje riješi prije moga, on je pored svih nedaća pao u naše ruke i prošao uobičajenu torturu zarobljenika, kakvu su prolazili svi zarobljenici na zaraćenim stranama. Nakon te moje izjave u Parlamentu nastupi potpuni muk!"
Nakon te Dragine izjave i u meni nastupi muk, pomislih, gle ironije, tko je od nas mogao sanjati da ćemo se jednoga dana s istim ratnim protivnicima okupiti oko zajedničke Udruge i tražiti zajednička ratna prava. I to, od onih istih političara kojima smo nakon rata predali državu, a oni je dodatno oglođaše i u njoj sirotinju stvoriše, a nas branitelje/borce BiH poniziše i gurnuše na rub zaborava!
Sam se pitam, što je još ostalo od te napaćene Bosne i Hercegovine kad još može živjeti?
I treba živjeti!
