Kolovoz 2016.godine. U kinu Borak, u Širokom Brijegu je održan simpozij o smilju. Kino dvorana je bila premala da primi sve zainteresirane koji su htjeli čuti riječi stručnjaka. Prof. dr. Ahmed Džubur i prof. dr. Nezir Tanović su govorili nazočnima kako je Hercegovina premalena kolika je potražnja za smiljem, da će Francuzi kupovati hercegovačko smilje, da je priča oko smilja poljoprivredna revolucija i da će preporoditi Hercegovinu. Čak su i sami predavači sa simpozija prodavali sadnice smilja.
Narod je povjerovao. Narod je opet povjerovao. Narod je htio ostati ovdje, raditi i živjeti od plodova svoga rada. Narod je sada zbunjen, u kreditima i pita se kome prodati smilje.
Zašto vlast nije stala iza naroda? Zašto vlast nije iskoristila priliku koja se događa jednom u sto godina? Zašto vlast opet šuti i opet će se i tema smilja zaboraviti kroz par dana?
Prva stvar koju je trebalo učiniti je ispitati teren i ispitati tržište. Zašto se nije mogao izdvojiti novac i platiti stručnjak koji će ispitati kakvoću zemlje i klimatske uvijete, da bude što manje gubitaka? I još važnije, zavod za zapošljavanje pun ekonomista, zašto se nije išlo na ispitivanje tržišta, domaćeg i stranog? Zašto se nisu uspostavile veze sa stranim otkupljivačima, ispitali njihovi uvjeti otkupa robe i dali savjeti javnost, da narod prvi put nakon rata ima priliku pošteno raditi i zaraditi? Previše pitanja, a nigdje odgovora.
Nadajmo se da nije kraj i da će se spasiti što se spasiti da. I da će bar netko biti dovoljno pametan da pokuša provjeriti mogućnost otkupa trenutne žetve i da ljudi mogu pokriti bar jedan dio onoga što su uložili.
