Opravdana tvrdnja da jedan narod drugom ne smije birati predstavnike
prerasla je u dugogodišnji, isproban političko-marketinški trik u očuvanju apsolutnog političkog utjecaja i moći, konsolidiranja biračkog tijela i stalnih međunacionalnih tenzija ali i sprječavanje svakog pokušaja političkog pluralizma najmalobrojnijeg, konstitutivnog naroda u BiH - Hrvata.
'Tradicija' manipulacije
Dok je Željko Komšić, bivši SDP-ovac, a sada predsjednik Demokratske fronte, iako sarajevski Hrvat, postao simbol golog, političkog nasilja jer je većinski bošnjačkim glasovima, u dva navrata, izabran za člana Predsjedništva BiH ispred hrvatskog naroda, ipak ova "tradicija" seže čak u 2005. godinu.
Naime, mnogi su zaboravili da za svoj prvi, i jedini, polumandat za člana Predsjedništva BiH ispred hrvatskog naroda, Ivo Miro Jović isključivo može zahvaliti svojim tadašnjih bošnjačkim kolegama zastupnicima u Zastupničkom domu F BiH.
Za podsjetiti je da je izbor Ive Mire Jovića za člana Predsjedništva BiH uslijedio nakon što je visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown u ožujku 2005. godine smijenio Dragana Čovića, tadašnjeg člana Predsjedništva BiH. Protiv Čovića je Tužiteljstvo BiH, zajedno s braćom Lijanović, Jozom, Mladenom, Jerkom, kao i sudcem Ustavnog suda BiH Matom Tadićem te profesorom Zdravkom Lučićem, podiglo optužnicu zbog zlouporabe položaja ili ovlasti, nesavjestan rad u službi i supočinjenje u davanju dara i drugih oblika koristi.
To je za Ashdowna bilo dovoljno da, bez suđenja i sudske odluke, smijeni Čovića, krajem ožujka naloživši mu da odmah napusti svoj ured
. Ured hrvatskog člana Predsjedništva trebalo je popuniti i tu dolazi do prvog slučaja političkog nasilja nad najmalobrojnijim narodom.
U ovoj situaciji, do tada neviđenoj, Izborni zakon predviđa da Parlament predloži i izabere novog člana Predsjedništva. Tada, mimo volje Kluba Hrvata u Parlamentu koji je imao nacionalnu legitimnost, bošnjački zastupnici predlažu i izglasavaju Ivu Miru Jovića za novog člana Predsjedništva BiH.
Jovića nije podržao ni jedan hrvatski zastupnik
Članovi Kluba Hrvata tada su bili Vinko Zorić, Martin Raguž, Ruža Sopta, Filip Andrić i Ivo Miro Jović, sve odreda tada članovi HDZ-a BiH. Iz razloga što nije bio prijedlog Kluba Hrvata, za Jovićev izbor nije glasovao niti jedan hrvatski zastupnik. Osim jednog - Ive Mire Jovića koji je glasovao sam za sebe.
Ovo političko nasilje i manipulacija bošnjačkim glasovima nije naišlo na veće negodovanje u samom HDZ-u BiH - optužnica protiv Dragana Čovića bila je top tema u medijima, no nesumnjivo da je utjecala na početak raskola u najjačoj hrvatskoj stranci.
Jović je svoj mandat dočekao relativno mirno, već na sljedećim izborima 2006. godine protukandidat mu je bio SDP-ovac Željko Komšić, dok je Jović bio među najglasnijim s tvrdnjom kako je Komšić izabran bošnjačkim glasovima
.
Jović je i prošle godine, u intervjuu za srpsko izdanje 'Sputnjika' optužio veleposlanstvo SAD-a da je utjecalo na Komšićevu pobjedu za člana Predsjedništva BiH 2006. godine.
Bez posebnog pokazatelja savjesti, Jović je tada kazao: Dan poslije izbora donijeto je 30.000 glasova za Komšića iz američke vojne baze, sve kako bi bila anulirana volja Hrvata
.
Čovićev 'životni krug': Predsjedništvo, smjena, pritvor, suđenje, oslobađanje, Predsjedništvo…
Nakon što je visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio Čovića, a on sedam godina poslije oslobođen optužbi, visoki predstavnik nije mu se niti pokušao ispričati za smjenu, a sam Čović nikada nije dobio financijsko (i političko) obeštećenje zbog uklanjanja iz Predsjedništva BiH kao i zbog mjesec dana odležanih u pritvoru.
Protiv njega do sada su se vodila tri velika sudska procesa zbog sumnji u korupciju. Odležao je mjesec dana pritvora ali je na kraju bivao oslobođen po svim točkama optužbi.
U aferi 'Lijanovići' Čović je bio u pritvoru, a nepravomoćnom presudom Suda BiH proglašen je krivim za zloupotrebu položaja ili ovlasti i osuđen na kaznu zatvora od pet godina. Iz pritvora je pušten uz jamčevinu od 3,1 milijun KM koju su u novcu i nekretninama prikupili njegovi suradnici i prijatelji. U drugostupanjskoj presudi svi optuženi su oslobođeni krivnje.
Također, on i Edhem Bičakčić, kao tadašnji visoki dužnosnici Federacije, optuženi su, suđeni i oslobođeni da su prije 17 godina nezakonito potrošili proračunski novac za kupovinu i adaptaciju stanova zastupnicima, vladinim službenicima i članovima pravosuđa. Radilo se o 7,8 milijuna za koje Tužiteljstvo nije imalo relevantne dokaze za svoje optužbe.
Čoviću se sudilo i u aferi Hrvatska pošta i Eronet pod optužbom ustupanja vlasničkog udjela privatnim tvrtkama.
Sve optužbe su pale zbog nedostatka dokaza i nedovoljne pripremljenosti tužiteljstva. Predsjedavajući sudskog vijeća Hamo Kebo obrazlažući oslobađajuću odluku, u više navrata, rekao je da je optužnica puna manjkavosti i da dokazi koji su izvedeni nisu dokazali inkriminacije iz optužnice.
