U svakom normalnom društvu akademska zajednica trebala bi biti vrhunski intelektualni i moralni stup, moralna vertikala, koja uz sebe drži društvo u cjelini, koja okuplja i obrazuje, formira i razvija, čuva i pridržava. Kako mi niti po čemu nismo normalno društvo normalno je da je akademska zajednica zastranila i odvojila se od svojih temeljnih poslanja. Ona je utopljena u sivilo naše svakodnevnice, koja je ostala bez morala i čestitosti, ostala je bez čvrstog oslonca-stožine, postala je bahata. Ostali smo bez uzora, bez putokaza, bez cilja.
Ništa više nije sveto, ništa nije nedopušteno, ništa nije moralno. Ako možeš slobodno učini sve što poželiš, slobodno laži, slobodno kradi, slobodno varaj, a sve to samo s jednim ciljem: priskrbiti sebi što je više moguće materijalnih dobara, bez obzira što ti je susjed gladan kruha.
Kao rezultat takvog stanja duha akademske zajednice imamo to što imamo. Imamo akademsku zajednicu u kojoj nisu svi njezini članovi na istoj ravnini, nisu u istoj poziciji, a morali bi biti ako se žele razvijati. Nema transparentnosti, nema čestitosti, nema jednakosti, nema istine, nema tolerancije. U takvim uvjetima nema nikakve mogućnosti da se ona razvija i napreduje, a s njom i svi mi zajedno kao narod. A narod bez znanja sigurno ubrzanim korakom srlja u propast. Stoga nas ne treba čuditi što smo tu gdje jesmo.
Jasno je da je to posljedica sveukupnog stanja duha našeg naroda. Ne može se izdvojiti niti jedan segment društva koji funkcionira na približno normalan i korektan način. Ništa se u ovom našem narodu ne može uraditi na neki normalan-ljudski način. Uvijek se, oko svega, stvara dimna zavjesa, a oni kojim je omogućeno da uđu unutra rade što ih je volja, uglavnom na štetu svoga naroda, a u korist svojega materijalnog statusa.
Kao prikaz gore navedenog objavljujemo Pregled korisnika subvencionirane kamate za stambene kredite Sveučilišta u Mostaru:
