Kad bi se na brzinu premotao film našeg životnog puta u ovoj suznoj ljubuškoj dolini, valjalo bi započet premotavat od vremena završetka Domovinskog rata. To je za mnoge od nas vrijeme novog rođenja, nakon onih mnogih ratnih stradavanja naših suboraca, ponovo se neočekivano rodismo!
Ratne su uspomene ostale iza nas, željno se prihvatismo svaki svojih zapostavljenih poslova, valjalo je uložit truda i nadoknaditi izgubljeno vrijeme provedeno u ratu.
Vjerovali smo političarima iz svog naroda, povjerismo im svoje glasove, nadali se kako će opet pokrenuti u rad pet ljubuških tvornica, koje su nekoć hranile mnoge obitelji suzne doline.
Zagledani u bolje sutra, svoju smo djecu s razlogom savjetovali i usmjeravali u očekivana buduća zanimanja.
Kako se tako prevarismo?
Tko nas je prokleo, pa nam te mnoge tvornice pred očima ubrzo propadoše, zar nitko nije odgovoran za pljačku, devastaciju i palež, te neprocjenjive narodne imovine?
Dok smo nastojali što prije potisnuti sjećanja na krvave ratne uspomene, mnogi se trgovci dosjetiše kako se ratni put za novce može javno prodavati, bolesti se i lažna ranjavanja mogu kupiti i tako bezbrižno mirovinu uživati.
Naši bi ratni putevi u zaborav pali da se nismo oko udruge Zaboravljenih branitelja okupili. Naši zahtjevi postadoše trn u nozi ratnih profitera i sol u očima mnogih političara.
Opet svi na okupu kao nekad, jedni drugima ruku pružamo, nepravdu skupa suosjećamo, a svoje dostojanstvo za novce ne prodajemo! Međusobno odavno svoja imena ne koristimo, ponosno se na brojeve odazivamo i po brojevima za prijatelje raspitujemo.
Ova je priča posvećena našem Zaboravljenom branitelju br. 269, njega ovim putem u tuđini pozdravljamo. U znoju svoga lica obitelj je pošteno podizao, djecu od zanata do fakulteta školao i nedavno se u Njemačku za kruhom zaputio.
Br. 269 najprije odlazi s dvoje starije djece, ubrzo nađoše posao i smještaj da bi se kratko nakon toga vratio po ženu i preostalo troje djece.
Tu priči nije kraj, kod kuće ostaje star, sam i nemoćan otac, bez obzira na osiguranu brigu i njegu drugih, njemu bol i tuga za obitelji ne prestaje.
Naš se prijatelj br. 269 opet uskoro vraća i odvodi u Njemačku svoga oca, i među djecu dovodi djeda.
Ta nas je ljudska gesta nekadašnjeg suborca duboko ganula, ali priči još nije kraj, kod kuće je ostao samo njihov pas. Broju 269 prijatelji i susjedi javljaju da pas stalno cvili, neće jesti, odbija hranu.
Cijela priča dobiva svoj vrhunac samo nekoliko dana prije Božića, iznenada naš 269 dolazi kući, na brzinu vadi potrebne papire za psa i odvodi ga prije Božića u Njemačku.
Nakon svega među nama stalno kruži tužan komentar;
Lesi se ne vraća kući!
