Nakon nekoliko godina poznanstva putem Interneta i razmjene brojnih poruka i međusobnih rasprava, napokon se sastala dvojica zaljubljenika u homerologiju.
Sve je počelo 2019. kad je iz tiska izašla knjiga Jakova Skočibušića "Zovem se Nitko". Ta je knjiga odmah zaintegrirala strastvenog homerologa Krešu Vujevića, koji je prije 22 godine objavio knjigu "Troja nije u Troji".
Slučajno ili ne, ispostavilo se kako su obojica postali zaljubljenici Homerovih djela gotovo u isto vrijeme, davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Planirani susret je Krešo potvrdio slikovnom porukom, već pripremljene posvete na knjizi za gosp. Skočibušića i to se dogodilo u subotu na Koćuši.
Veliko je zadovoljstvo upoznati osobu koja se, kroz životni vijeka, upuštala u ozbiljan rad na Homerovim djelima!
Radujem se današnjem susretu sa gosp. Jakovom Skočibušićem!
S poštovanjem Krešo Vujević!
Ljubuški, 11. lipnja 2022g.
A kada se nakon tolikih godina sastanu takve dvije osobe koje su svoj višegodišnji rad okrunili knjigama, e, takvo druženje je vrijedilo pažljivo propratiti.
Bio sam 15 godina u diplomaciji, a prije toga radio sam kao profesor i prevoditelj u Njemačkoj, u jednoj školi koja je pripremala strane studente za studij u Njemačkoj
, započinje svoju životnu priču gosp. Skočibušić.
Između ostalog, studirao je i magistrirao filozofiju, njemačku filologiju i sociologiju, a diplomatsku službu obavljao je u Austriji, pri EU u Bruxellesu, te kao veleposlanik u Švedskoj, Finskoj i Estoniji. I za očekivati je da čovjek s toliko puta iza sebe i takvom akademskom prtljagom "pije" s klasičnog filološkog izvora kao što je Homer.
Skočibušić je u izdanju Naklade Bošković i Matice hrvatske Tomislavgrad, prije nekoliko godina, objavio svoje prvo ukoričenje pod naslovom "Zovem se Nitko". Zapravo je posrijedi "Odiseja" u prepričanom, i zanimljivim intervencijama, nadograđenom izdanju koje je dostupno i razumljivo široj čitateljskoj publici.
Homer je div u našoj zapadnoj civilizaciji, kulturi, književnosti... ma u svemu. Homer i Biblija imaju najduži i najdublji utjecaj na našu kulturnu svijest, s time što je Homer stoljećima stariji od Biblije. Međutim, Homer je u nas zapostavljen. Mi nemamo Homerovih prijevoda već više od sto godina
- objašnjava Skočibušić. Tako da ovaj njegov prozni pristup Odiseji samo čeka pravo vrijeme kada će ući u službeni dio školske literature.
Krešo priznaje da je njegov prvi učitelj iz homerologije postao pokojni Roberto Salinas Price.
On je odmah u početku uočio Salinasovu pogrešku u geografskom opisu Ilijade i njegovoj lokaciji Troje u Gabeli.
Kako je ta teorija postala toliko popularna nije bilo šanse da itko povjeruje da je Salinas pogriješio u lokaciji za nekim dvadesetak kilometara. To Krešu nije omelo, naprotiv, prionuo je u ozbiljno izučavanje homerologije koje je potrajalo godinama. Tek 2000. objavljuje knjigu "Troja nije u Troji" i nastoji po svaku cijenu stupiti u kontakt sa Salinasom. To mu tek uspijeva nakon dugo godina, jer je putem Internetskih rasprava stekao svoje brojne pristalice. Među njima se našao i jedan Mirza iz Kanade, inače naše gore list. Mirza je stupio u kontakt sa Salinasom i detaljno mu prevodio dijelove Krešine knjige. Njega je oduševilo Krešino poznavanje Ilijade pa mu je u jednoj poruci izjavio: Krešo je Homerov učenik!
Dakako, nakon toga Krešo povlači odlučan potez i nudi Salinasu suradnju, pod uvjetom da će mu sve prepustiti ako se odrekne Gabele.
Nakon toga među njima nastaje duga pauza, da bi Salinas jedne prilike tražio od direktora turističke zajednice Čapljine, da mu upriliči sastanak sa Krešom u vrijeme njegova posjeta Gabeli i promociji nove i zadnje svoje knjige.
Krešo pojašnjava: Nazvao me neki gospodin, prestavio se Pehar, i rekao da ga je Salinas osobno zadužio pozvati mene na njegovu promociju koja je upriličena za koji dan. Nisam ni pedlja odstupio od svog stava, rekao sam tom gospodinu da pozdravi Salinasa u moje ime i da se možemo sastati samo pod uvjetom koji sam mu davno postavio. Taj opet navalio sa uvjeravanjem da je to samo jedna pristojna svečana prigoda na koju sam pozvan. Na kraju sam mu ipak rekao da bi to za mene bilo slično kao da me bivša djevojka poziva na svoju svadbu!
U daljnjem subotnjem druženju, dvojica su homerologa dotakli i druge znanstvene teme. Skočibušića je zainteresirao i Krešin rad iz astronomije, u kojem ga potakla jedna Kopernikova ideja, zbog koje je po njemu sam Kopernik bio ismijavan od tadašnjih znanstvenika.
Naime, Kopernik je pred kraj svoga života uporno tvrdio kako Zemlja mora imati još jednu treću rotaciju, pored one dvije poznate, oko svoje osi i one oko Sunca.
Krešo tvrdi da je riješio taj problem i uputio ga na svoj rad na jednoj malo poznatoj Internetskoj domeni, gdje ju je postavio tek toliko da bude sačuvana.
Ovaj su njihov razgovor povremeno pratile i njihove supruge za istim stolom u Koćuši.
Prvo je reagirala supruga od Skočibušića i upitala Krešu:
Pa, čovječe, koju ste vi školu završili!?
Uslijedio je pravi šok kad je on izjavio da nema nikakve škole, zatim je nastavio:
Da vam budem krajnje iskren; meni je škola uništila dio mog djetinjstva! U moje vrijeme nas su u školi redovno tukli učitelji i učiteljice, naravno, ne svu djecu, samo onu koju su roditelji dopuštali tako kažnjavati.
Govorili su: "Udri ga mojom rukom!"
Ali, takva je praksa bila česta, često se šibalo one dežurne "krivce" kako bi se umirila ona nestašna građanska djeca uglednih roditelja. U prvom razredu do pola godine učilo se samo pisati kose i prave crte. Naravno, ako su te crte bile nepravilno pisane i prelazile crtu, to se kažnjavalo šibom po dlanovima. Učiteljica bi ponekad zaboravila da sam već bio kažnjen, pa bi pokazala svima tu istu moju zadaću i neuredno pisanje te bi me kao dežurnog krivca opet znala kazniti šibom kako bi umirila drugu djecu.
A, kad je jedne prilike vidjela da sam ja iskidao te stare listove, tad mi je prebila od glavu debelu šipku. Sjećam se da sam dugo osjećao dvije požilice preko glave, ono, kad bi prelazio prstima kroz kosu. Za mene je bio svaki odlazak u školu kao da idem na smrtnu osudu. Idući u školu prolazio sam pored kuće svog vršnjaka Rajnog Slavka, "Rajnog" je bio izraz za djecu koja su pokojna.
Svaki bi mi put letio pogled ispred ulaznih vrata, gdje je bila ona bijela baksa i gdje su nas djecu pored nje slikali. On je za mene bio pravi Rajski sretnik koji nije morao ići u školu. Stalno sam se pitao, što su za njim svi onako glasno plakali, dok je bio prekriven onom prozirnom bijelom čipkom, a uokolo okićen lijepim bijelim ružama. Naravno, u tadašnjem svom dječjem svijetu ja sam zamišljao biti na njegovom mjestu, samo mi je smetalo što su ga polegli na leđa jer sam stalno spavao na stranu. Eto, moji su školski dani obilježeni takvim i drugim iskustvima ali sam ipak uspio završiti osmogodišnju školu, s tim što sam propadao u prvom i šestom razredu.
Bez obzira na to, kad sam prestao ići u školu tek me tada počela zanimati svaka znanstvena oblast. Ipak sam kasnije morao kompletirati izvanredno srednju školu jer sam želio postati vozač gradskog autobusa u Splitu. Mojoj je supruzi teško padalo moje široko zanimanje i vječito učenje i odbijanje da upišem nešto izvanredno.
Ipak me jedne prilike skoro nagovorila, dok se nije nešto dogodilo što me definitivno udaljilo od svake pomisli vanrednog školovanja. Bilo je ljeto, tih sam godina vozio gradski autobus preko rive, i na istoj stanici tri dana za redom, osjetio sam među putnicima dok su ulazili neki čudan teški parfem.
Svaki sam se put na taj miris stresao, probijao bi me znoj a dlanovi mi se znojili. To me počelo zabrinjavati, nisam znao što se događa sa mnom, sve dok se nisam sjetio da je isti takav parfem koristila moja učiteljica u prvom razredu škole. Ja sam taj parfem osjećao kad bi učiteljica svaki put dolazila do mene, ne da mi nešto pokaže već da me išiba.
Sjećam se da dugo godina u mladosti nisam prolazio pored osnovne škole u Ljubuškom onom stranom nogostupa već bi prešao na drugu stranu.
Danas to sve ne gledam tako tragično, niti zamjeram svojoj učiteljici, često se i iskreno pomolim za nju. To je bilo takvo vrijeme, svi su učitelji i učiteljice tukli djecu, samo što je mene sve to više ponižavalo neko što je boljelo.
Valjda sam sve to morao proživjeti da bi se mogao slobodno upuštati u pojedine znanstvene oblasti.
Na pitanje je li oprostio svim tim učiteljima i učiteljicama. Kaže da se doslovno drži Biblije koju voli, poznaje i stalno izučava.
Biblija me uči da nemam pravo opraštati onome tko ne zatraži oprost, onaj tko tumači drugačije taj ne poznaje Bibliju!
Učenici su pitali Isusa trebaju li nekome oprostiti ako 7 puta zatraži oprost, a On im kaže da su dužni oprostiti 77 puta ako to netko zatraži. Dok je Isus bio na križu samo je rekao: "Bože oprosti im ne znaju što čine!" ali pritom nije izgovorio ja im opraštam!
U ostalom, kako bi to izgledalo da priđemo nekome s kim smo zavađeni i kažemo mu ja ti opraštam.
To je nepromišljen potez jer smo tim činom tog drugog automatski okrivili, a što ako je on uvjeren da nije kriv?
Dakle, stvarno mislim kako sam sve to morao proživjeti da bi postao slobodni istraživač, a to moje učenje traje već 50 godine.
Evo, učim i u ovom trenutku i druženju sa gospodinom Jakovom i nadam se da će naše druženje i učenje još potrajati!
Ipak, promatrajući sa strane ovu dvojicu predanih homerologa, i njihov oproštaj na rastanku, vjerujemo da će se njihovo druženje uz Homera i dalje nastaviti!
