Jutros u sedam i deset, autobusna stanica u Makarskoj bila je puna svijeta pristiglog sa raznih destinacija u očekivanju da potraže apartmane, ili pak da otputuju dalje. Naš autobus polazi upravo za nekoliko minuta i to točno u sedam i deset na relaciji preko Vitine, Ljubuškog i Međugorja za Mostar. Žene, Makaranke, koje čekaju goste koji pristižu autobusima, grupirale su se na stajalištu broj osam, na koga treba da dodje autobus iz Tuzle i pričaju "da ovo ne bi radile ni u snu da su djeca onakva kakva su nekada bila: poslušna i korektna prema roditeljima".
- Danas snajke komanduju, niko nema vremena da samnom popije ni kavu, svi nekamo žure, a ti majko kukaj... kaže jedna od njih, otirući znojno lice kraičkom crne povezače.
- Znas, dodaje druga, mislim tako često kad sam sama u krevetu - kako su naše majke, kao i mi danas, ostajale do kraja života udovice i u tuzi i usamljenosti podizale svoju djecu... a, čini mi se, da je bolje bilo da su se udavale!..
- Eto, i mi smo sve ovdje udovice i niko od nas ne pomišlja na udaju - niko! Kad ti izgubiš svoga druga, ti si otsječena grana koja leži na zemlji i ostaje joj samo da se suši.. I da sačekuje goste čije jezike ne znas, nego pozivas ih u apartman mlatarajući rukama kao da si pijana... I moliš Boga da zaustavis nekog Bosanca ili Heru - oni su najbolji gosti...
- Jesu oni najbolji gosti, dodaje stručno druga žena, ali - ako ugledaju samo jedan oblačak - napuštaju apartman bez pardona i odlaze, mada su dobri gosti: Dok imaju para troše - čim para nestane odlaze, ne pitajući unaprijed uplaćeni novac za preostale dane...
I tako, u čekanju gostiju, uglavnom iz BH, protiče ovim ženama dobar dio turističke sezone. Naš autobus točno u sedam i deset je pristigao, ušli smo nas petoro: Hans i Elita iz Njemačke putuju u Međugorje, Nikolina ide do Mostara, a onda ce za Banja Luku, jedan mlad usamljenik sa gitarom pjeva sam i ne gleda nikoga, putujući, valjda, tamo gdje ga nose mutni mladalački nagoni. I ja. Do Vitine. Tamo se otvara obnovljena džamija i ja sam pozvan kao gost na to otvaranje.
Putujemo, čini se, kroz široko zeleno, planinsko more prema Vrgorcu i ja mislim o svemu i svačemu vezanom za Vitinu, a pomalo me i strah od susreta sa ljudima koji su me pozvali i od kojih gotovo nikoga i ne poznajem, a masa čitalaca ne poznaje mene.
Na granici nas propuštaju, gotovo bez kontrole. Ljudi na granici su ozbiljni, službeni i doimaju se nenaspavano. Na polju pored granice radi čovjek u jagodnjaku.
- Vidis, draga, objašnjava Njemac, ovaj čovjek što radi ima ovu zemlju u dvije drzave: pola u Bosni i Hercegovini, pola u Hrvatskoj... To je interesantno, draga !...
Stigosmo u Vitinu. Izlazim sam. Vitina je prazna i cini se da Vitina još spava, iako je pola devet!... Odlazim do džamije da vidim kako ona izgleda. A izgleda veličanstveno - kao biser postavljen uz plahovoti potok izvora Vrioštice. Bijela, doima se kao djevojka koja očekuje svatove. Ali, još nema ljudi. Džamija stoji sama i ja joj prilazim i vidim da je na kamenoj ploci ukomponiran tekst jednog ajeta iz Kurana, čija bi se misao mogla formulirati kratko: "Stvorio sam vas različite da se takmičite u dobru!"... Da, kažem ja sam sebi: "To bi mogla biti - jedanaesta Božja zapovijest...!"
I dok to čitam, neko me tapše po ramenu. Nisam ni vidio odakle čovjek dođe, a da ga nisam ni primijetio. Okrećem se i vidim - čovjek nasmijana lica pruža mi ruku i pozdravlja me poimenično. Stid me sto ga ne prepoznajem, zadubljujem se u njegovo lice i, najednom, osjetim da je ispred mene neko koga sam poznavao, ali se ne mogu nikako sjetiti o kome se radi. Bio je to, Ibrahim Bušatlija, profesor - vrhunski znalac povijesti našega kraja. I padosmo jedan drugome u zagrljaj. Vodi me na mali otočić ispred njegove kuće uz izvor znamenite rijeke i zove svoju suprugu da nam donese kafu. Tu, kao na pustom ostrvcetu, sjedi jedan Ibrahim i jedan Ante, kao da su drevni begovi koji vide samo sebe, otočić, plavo nebo iznad Vitine i džezvu sa fildžanima. A visoko iznad naših glava, kruži sivi soko iznad kamenite uzvisi Zelengore!
- Znaš li ti Ante, kaže mi nasmijani Ibrahim, da sam ja sakupljao sve sto si ti u ratu, i poslije toga, pisao u raznim novinama, posebno u "Oslobođenju"... i čudi se kako se toga ne sjeća i njegova hanuma koja nam je, ovdje na "pusto ostrvo", servirala kafu!
I priči - nikada kraja!... Tu sam saznao da je Ibrahim i hadžija, da je baš njemu pripala čast da danas otvori obnovljenu džamiju, da mnogo radi i istražuje - kao i u danima mladosti naše lijepe i nepovratne. I tada je on uvijek nekoga vraga istraživao, zapisivao i slagao tomove teka sa zapisima. Ostao je isti.
Samo sada, obojica smo otežali, ne bi se sada mogli provlačiti kroz dugi hodnik pored izvora Vrioštice, gazeći hladnu vodu u kamenitoj pećini naše zajedničke zavičajne rijeke.
Susreti
Nasmijana kao i uvijek, prilazi nam Envera Mahić, iz Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, i kaza nam da smo bas "pravi begovi", i kao Robinzoni na pustom ostrvu. To je i junakinja jedne od mojih priča i bas mi je drago što će biti danas među onima koji su došli, ne samo iz Ljubuškog, nego i sa mnogih svjetskih destinacija na kojima su se u zbjegovima skrasli. Zatim nam se priključuje grupa u kojoj me, čini mi se, neki poznaju, ali ja ne poznajem nikoga. Bilo me je iskreno stid sto nisam mogao da prepoznam damu koja me je srdačno pozdravila. Ispostavilo se da je i
to jedna od junakinja mojih priča, čije sam ime pominjao desetine puta u posljednjih dvadesetak godina.
Bila je to - Memnuna Mahić, za koju sam jednom napisao i ovo: Dok je Memnune na nogama - ona će letjeti na krilima! Junakinja mojih priča, nasmijana i sjetna - stajala je sada tu ispred mene.
Ali, najdramatičniji momenat mog susreta zbio se upravo u tom društvu: čovjek mi se, uz tih, odmjeren i zvonak glas presdstavio:
- Ja sam Kemal Mahić!..
Bože, čovjeka nikada nisam vidio, o njemu mnogo znam, mnogo toga čitao sto je napisao - a k tome on je i moj urednik na saytu ljubusaci.com! Po portretu sa sayta, zamisljao sam ga starijeg i, šaleći se sa njim i njegovom suprugom, kazem da treba da promijeni fotografiju na saytu. Kemal je ozbiljan čovjek,
komunicira sa malo riječi, bira riječi. On ne pripada većini ljudi koji odmah govore sta misle, on je među manjinom onih koji, ponajprije, misle o onome sto govore. Tu je i fotograf Jozo, mršav i nasmijan čovjek, koji treba da svojim današnjim djelom stavi - šlag na tortu! Gledajući ga, osjetih prijatnu drhtavicu i ne znajuci zašto !... Jozo!
Bio sam vrlo pocašćen sto sam upoznao i muftiju mostarskog efendiju Smajkića, koga smo mi u Parizu u toku rata pozvali da nas posjeti i on se odazvao. Nažalost, imao je druge ratne obaveze, što smo mi razumjeli, ali i napisali - da on ostaje, u tom smislu, naš dužnik. Stiskajući moju desnicu, muftija
Smajkić mi prvi kaže da ce biti počašćen ako ga posjetim u toku jednog od mojih posjeta Mostaru, gdje ćemo utanačiti način "otplate tog duga", i da tako život poteče dalje. Na ručku pored vodopada Koćuša, sjedili smo zajedno i, kao da smo stotinu puta bili skupa, razgovarali o tome sta to sve ljude spaja i kako to možemo mi, sada i ovdje - pretvoriti u stvarnost. Onako, kao ljudi!
Gradonačelnik Ljubuškog je došao među prvima i otisao među posljednjima. Obratio se okupljenom mnoštvu sa lijepim riječima, kao pravi čovik od svita!... Na njegovom primjeru sam naučio da se ne smiju davati brzopleti zaključci po stereotipima - kojih i previše ima - nego treba tražiti ovakve ljude, kojih takodje ima.
Cijeli skup je, očima čovjeka sa strane kakav jesam, bio divan potsticaj za traženje žica spajalica medju ljudima. To je bio skup ljudi koji su bili izvanredan izvor nade da se zlo moze prevazići i afirmirati one koji grade! Bio je to skup koji je prevazišao vjerske horizonte ljudskosti i učinio iskorak koji zaslužuje pamćenje i respekt!
Oni su svi, grupno i pojedinačno, ostavili neizbrisiv trag u mojoj duši, kao ljudi koji će ostati junaci mojih snova, mojih maštanja i - mojih skromnih priča!
Poslije onoga zbog čega sam i došao, posjetio sam i svoju školsku drugaricu Rađu Kapetanović, koju nisam vidio punih pedeset godina. U oronuloj kući živi sama, nekada primjerna učiteljica sa 296 maraka penzije! Vraćajući se autobusom u Makarsku, lik moje Rađe treperio mi je pred očima. Kako je život okrutan prema onima koji su nas učili prva slova!...
Ali, ne vrijedi plakati i ponavljati: Moje ti suze ne pomažu! Treba tražiti izlaz!
S tim zadatkom postavljenim samome sebi - stigao sam u Makarsku! Pjevušeći pjesmicu :
Moje se selo Vitina zove
dimova ima oko trista
i ko god u njega prvi put dođe
postaje zaljubljenik našega mista!
