Fundamentalizam je način mišljenja u kome se određena načela smatraju za suštinske istine koje, bez obzira na njihov sadržaj imaju nepromjenljiv i neprikosnoven autoritet.
Uzeše mi za zlo što sam u nekoliko navrata nazvao SDP jedinom istinski fundamentalističkom strankom u BiH. Ne razumijući čime sam uvrijedio nositelje državne istine, pokušat ću ponuditi par argumenata.
Prof dr. Anđelko Milardović na ovu definiciju sa Wikipedije dodaje kako fundamentalizam kao ideologija i fundamentalisti kao subjekti te ideologije nastoje ljude uvjeriti u autentičnost apsolutnog autoriteta, lišenog bilo kakvog kritičkog propitivanja. Fundamentalizam nalazi vlastiti identitet suprotstavljajući se svačemu što ugrožava njegov autoritet. Druge pristupe prosuđuje kao pogrešne, ne povlači se iz svijeta, nego inzistira na promjenama društva namećući svoju istinu. Mogućnosti za pravi dijalog nema.
Kao osnovna obilježja fundamentalizma, prof Milardović navodi permanentnu težnju ka crno - bijeloj dihotomiji (mi smo dobri, oni loši), sprječavanje razlika u mišljenju i rasprava, korištenje i manipuliranje dogmatskim jezikom i vremenom ("sada je trenutak", "ili ste s nama ili protiv zdravog razuma, naroda, Boga, prirode,...").
Iako pojam vuče svoje korijene u pretprošlom stoljeću i vezan je za kršćanstvo, kada je skupina znanstvenika teologa sa Princetona stvorila teorije "nepogrešivosti Biblije", pri spomenu pojma "fundamentalizam" prva asocijacija koja većini čitatelja padne na pamet jest nešto povezano s islamskim vjerskim fundamentalizmom. Međutim, kada se zanemari religijska pozadina pojma i sva teorija fundamentalizma pretoči u politički program, počne se govoriti o političkom fundamentalizmu. Kad se politička scena u BiH provuče kroz filtar odlika političkog fundamentalizma, vrlo lako se dođe do zaključka da je paradigma političkog fundamentalizma u BiH stranka SDP.
Jedini dosljedni nasljednici režimskog komunističkog fundamentalizma, umotali su taj isti u celofan dogmatske multietničnosti i nadnacionalnog građanstva kojeg propagiraju kao apsolutnu i neprikosnovenu istinu. Svatko tko sluša i poštuje njihove postulate je "naš" i prijatelj, a bilo tko, tko bi se usudio dovesti pa i minimalno u pitanje njihove apsolutne istine je "njihov" i neprijatelj. Apsurd je najveći u načinu denominacije te dihotomije, gdje se u 2010. godini koristi terminologija iz 1945.: ako si "naš" onda si antifašista, ako si njihov onda si "fašista". Upitajte bilo koga od njih da definira pojam fašizma, neće znati.
Ne samo da su naslijedili režimski komunistički fundamentalizam, nego su također naslijedili i svu onu licemjernost koja je krasila taj isti u bivšoj državi. Primjerice, nadnacionalist, multietničar i građanin par excellence Zlatko Lagumdžija je predsjednik uprave Bošnjačkog instituta fondacije Adila Zulfikarpašića, čiji je cilj između ostaloga "promoviranje kulturne baštine, povijesne istine i kulture Bošnjaka".
Ne bi u tome ništa loše bilo da se a priori izbjegava svaka diskusija o preispitivanju vjerodostojnosti te građanske opcije koja se identificira i ujednačava sa bošnjačkom, koja je pak derivacija neokomunističke ideologije. Bilo tko se usudi uputiti kritiku biva deklariran nacionalistom i fašistom, jer, ako je suditi po "građanskoj opciji" apsolutna istina je jedna i zna se tko je njezin vlasnik. Nekada su politički i vjerski fundamentalisti palili neistomišljenike na lomači, danas se sa neistomišljenicima obračunava putem krajnje instrumentaliziranih medijskih lomača FTV-a i političko-informativnih emisija na njoj.
Kada bi se radila povijesna paralela u potrazi sa recentnim primjerima političkog fundamentalizma, bez ikakve dvojbe prva na pamet pada borba za jugoslavenstvo od strane Socijalističke partije Srbije. Stranka je nastala ujedinjavanjem Saveza komunista Srbije i Socijalističkog saveza radnog naroda Srbije, kao reperkusija na zbivanja u ostalim republikama ex Jugoslavije i kao "sredstvo očuvanja integriteta jugoslovenstva u ime svih naroda i narodnosti SFRJ". Kao takvi naslijedili su svu imovinu prijašnjih "saveza", a na čelo nje sjeda Slobodan Milošević. Moraju se navesti barem dva politička poteza ove partije.
U siječnju 1990.g na Kongresu SKJ delegacija iz Srbije traži ukidanje Ustava iz 1974. godine, tražeći uvođenje sustava "jedan čovjek jedan glas". Iz iste kuće Albancima se kao predstavnik nameće i imenuje Sejdo Bajramović, iako su oni većinom glasovali za Riza Sapunxhiu. Vidjevši da je projekt Bajramović uspio, krenulo se sa ubacivanjem raznih Sejda Bajramovića na lokalnim razinama, kako bi se osigurala većina i kontrola i na nižim razinama vlasti.
Da li je onda ova paralela političkog fundamentalizma s početka 90-tih godina prošlog stoljeća sa današnjim vremenom baš toliko nategnuta? Kakvu reformu Ustava predlaže SDP? Zašto se i čemu ljuti Željko Komšić, koji je prema podacima CIK-a drugi izbor bosanskih vehabija, nakon Bakira Izetbegovića, kada mu se kaže da je on suvremeni Sejdo Bajramović?
Zašto se i čemu ljuti Lagumdžija kada mu se povuče paralela sa Socijalističkom partijom Srbije, kada mu se postavi pitanje o razlozima njegovih nastojanja da u Dom Naroda delegira podobne Hrvate, koji su jednako Hrvati koliko je i Željko Komšić Hrvat? Zašto se, u biti, ljuti cijeli SDP kada im se spomene način nasljeđivanja imovine bivšeg CK, govoreći im u lice da je isto to u ex Jugoslaviji, na način koji su to oni prisvojili, uradila samo Socijalistička partija Srbije?
Vrhunac fundamentalističkog licemjerstva je izjava Zlatka Lagumdžije da "nitko ne smije imati ekskluzivitet predstavljanja Hrvata", kad se zna da je taj ekskluzivitet on pripisao sebi i svojoj partiji kandidiranjem Željka Komšića, računajući na glasove bošnjačke većine. Objektivno gledano, najveću socio-političku diskriminaciju rade baš borci protiv diskriminacije, koji sami sebe proglasiše vlasnicima apsolutne istine.
Po čemu je to jedino rješenje za BiH ta neka građanska BiH koju propagira u javnosti ovaj SDP? Zašto je a priori negativac, fašista i nacionalista svatko onaj tko se zalaže za tro-entitetsku podjelu BiH? Zar nije odlika građanskog društva da se svačija argumentacija, ako ništa drugo, sasluša?!
U nekoj različitoj kostelaciji stvari vjerojatno bi ta "građanska" opcija i bila najbolje rješenje. Međutim, kada se iskreno sagleda kako stoje stvari u BiH, građansku opciju mogu propagirati samo ideološke budale, što ovi iz SDP-a nisu, ili ljudi koji "građanskom opcijom" prikrivaju neke druge interese koji sa građanskom opcijom nemaju ama baš ništa, što ovaj "naš" SDP jeste.
Evo ponuđeni su argumenti, valjda se netko nađe protuargumentirati nekim svojim argumentima koji bi, ipak, trebali otići korak dalje od deklariranja fašistom i nacionalistom svakoga onoga tko misli drugačije,... samo zato što misli drugačije.
