Rijeka Trebižat, famozna kraška ljepotica Hercegovine, svake godine plijeni pozornost mnogobrojnih turista, kupača i veslača koji se u naš mali kraj slijevaju iz svih dijelova svijeta. Slika koju imate priliku vidjeti predstavlja svakodnevicu.
Kristalno čista i bistra rijeka usijecala je svoj put kroz tvrdi hercegovački kamen, tvoreći mnogobrojne slapove, propunte bogate ribom i kao žila kucavica donosila tako potrebnu vodu za navodnjavanje polja.
Danas u njezinim ljepotama, dražima prirode, nesvakidašnjim prizorima iz biljnog i životinjskog svijeta uživaju svi koji put dovede u ovaj kutak Hercegovine.
Rijeka Trebižat duga je od svojega izvora u Peć-Mlinima do ušća u Neretvu u Strugama 50 km. Ona je nastavak toka od Posušja (Tribistovo, kota 903), tako da je ustavri susrećemo pod devet imena: Culuša - Ričina - Brina - Suvaja (Posušje) - Matica - Vrlika (Imotski) - Tihaljina - Mlade - Trebižat (Ljubuški). Ime Trebižat nosi nakon svog zadnjeg izviranja na površinu, a prema narodnoj predaji, i sam naziv je dobila jer tri puta bježi s površine. Ovo područje bogato je i raznovrsnim biljnim i životinjskim svijetom.
Međutim, ruku na srce, ali moramo reći da je stanje cijelog toka rijeke Trebižat bilo mnogo bolje prije 30-ak godina nego danas. Čovjekova ruka, koja je dotaknula gotovo svaku poru zemljine kugle, iz dana u dan, iz godine u godinu, ostavlja sve veću ranu rijeci koja je još do jučer značila život za njezine stanovnike.
Ljudska nemarnost i nebriga prelaze granice razuma. Uvijek ima ljudi koji su se spremni boriti za njezin opstanak, za očuvanje njezine jedinstvenosti i ljepote, za njezino uvrštenje na popis bh. parkova prirode. Ali, na žalost, to postići ne može pojedinac ili grupa ljudi, to se jedino može postići slogom, vjerom u uspjeh, buđenjem svijesti, osvješćivanjem autohtone prirodne i kulturne baštine.
I kada nam u posjetu dođu gosti sa svih strana svijeta koji žive u gradovima ispunjenim bukom, smogom i prašinom, koji ne znaju kako je živjeti na selu, piti vodu iz rijeke podno kuće, ili uživati u cvrkutu ptica, glasanju žaba, žuborenju vode…
Kada dođu, neka vide i neka se uvjere da je ovo naš kraj, u njemu živimo, za njega se borimo, i na njemu ćemo umrijeti. Neka vide i neka nam zavide.
Jedno od važnih načela ekoturizma glasi:
"Poštuj krhkost zemlje. Shvati da, ne pomogneš li njihovu očuvanju, jedinstvena i lijepa odredišta možda više neće postojati za buduće generacije... Ne ostavljaj smeće iza sebe. Ne oštećuj prirodne i povijesne vrijednosti. Ne uznemiruj životinje i ne uništavaj njihova prirodna staništa".
I za kraj zapamtite:
Bog uvijek prašta, čovjek nekada, ali priroda nikada!
