Potpisivanje Sporazuma o zajedničkom djelovanju hrvatski mediji su, najčešće, "afektivno" popratili. S jedne strane potpisivanje je ocijenjeno kao "povijesno", iako se isto ni po čemu ne bi moglo takvim nazvati, osim što je predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, prvi put nogom kročio u središnjicu HDZ-a 1990. Također, vrlo negativne kritike dijela javnosti pretrpio je lider 90-tke, Božo Ljubić. Vjerojatno pod tezom da je "Čović spreman na sve", Ljubić je "popio" svu vruću, jezikovu juhu te je nazivan i izdajnikom koji uništava svoju stranku. Međutim, potpisivanje sporazuma svakako se može gledati i kao političko sazrijevanje. Da nije pružio ruku pomirenja Čoviću, predsjednik HDZ-a u javnosti bi bio proglašen jedinim hrvatskim borcem za Hrvate u BiH. No, ne treba zaboraviti da je predsjednik HDZ-a 1990, svom bivšem stranačkom kolegi, svojedobno pružio najžešći otpor, na osnovu kojeg je i formirana 90-tka. Stoga je s rezervom očekivati da će sporazum s HDZ-om BiH, 90-tku povesti u samouništenje.
Na kraju krajeva, isti Sporazum, niti jednu supotpisnicu konkretno ne obvezuje na bilo što. Jedino što bi se HDZ-u 1990 spočitnulo je zahlađenje odnosa sa HSP-om BiH, njihovim predizbornim, koalicijskim partnerima. Na koncu, Ljubić je svjestan da je 90-tka izgradila svoj brend i teško je očekivati da će se "prepustiti" Čoviću.
Konkretniji razgovori o dugo priželjkivanoj koaliciji najmalobrojnijeg naroda u BiH, Hrvata, počeli su tek nakon objelodanjivanja prvih rezultata proteklih općih izbora. Najjača hrvatska politička opcija HDZ BiH, iako uvjerljivi pobjednik, ipak nije postigla rezultat koji je očekivala. Izborni rezultati razočarali su i koalicijske partnere HDZ 1990 i HSP BiH. Zapravo, scenarij se ponovio – izbori su potvrdili da hrvatske opcije, odnosno Hrvati u BiH, ne mogu parirati daleko brojnijim Bošnjacima u Federaciji, a kamoli Srbima u Republici Srpskoj. Međutim, hrvatski lideri, duboko posvađani "konstruktivne kave" o mogućim koalicijama u formiranju vlasti, prvo su popili s bošnjačkim i srpskim liderima.
Sada se pokušava javnost obmanuti da je došlo do hrvatskog jedinstva. Zapravo, to je dogovor nekada jedne, a potom razjedinjene stranke. Što su sa sporazumom Hrvati dobili, a što nisu imali, primjerice , 2003. kada je postojao jedan HDZ? Danas, Hrvati zasigurno nemaju ni to – samo dogovor dva HDZ-a. Pravo jedinstvo hrvatskog naroda bilo bi da su u dogovoru dvije stranke sudjelovale ponajprije stranke supotpisnice Kreševske deklaracije, zatim predstavnici HKD Napredak i Matice hrvatske, ali i Hrvatskog narodnog vijeća, (na čijem je čelu dr. fra Luka Markešić), predstavnici dijecezanskog klera i franjevaca Bosne Srebrene (fra Lovro Gavran, fra Ivan Šarčević, fra Drago Bojić, fra Marijan Karaula, fra Mirko Filipović), potom predstavnici Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva (don Ante Jelić), hrvatski profesori s mostarskog i sarajevskog sveučilišta (Vlado Majstorović, Ivo Komšić, Josip Baotić, Slavo Kukić). Hrvati bi tada, bez obzira što će netko gore navedena imena dijeliti na "lijeve i desne", imali puno jedinstvo na koje bi se razvile zdrave ideje za hrvatski puk u BiH.
Također, tada bi Hrvati barem pokušali razumjeti jedni druge, Hercegovci Bosance i Posavljake i obratno. A danas, nakon potpisivanja, samoproglašenog "povijesnog sporazuma", nemaju skoro ništa ili jednostavno imaju vješto pakiranu iluziju koja će, uskoro će se vidjeti, potrajati vrlo kratko.
HDZ 1990 ne odriče se pravaša
Stoga se nameće logično pitanje: jesu li najave velike hrvatske koalicije samo pusto gubljenje vremena, koliko su iskrene i politički dosljedne, te koliko su u koliziji s prije sklopljenim sporazumima s liderima ostalih političkih stranaka. Činjenica je da Hrvati u BiH nužno trebaju svehrvatsku koaliciju, kako bi ojačali svoj politički kredibilitet i utjecaj, a samim tim imali i značajniji udio u kreiranju bh. političke scene te, na kraju krajeva, suverenom odlučivanju na svim razinama vlasti. Stoga je intenziviranje razgovora na relaciji HDZ BiH – HDZ 1990 – HSP BiH, više nego dobrodošlo za hrvatski nacionalni korpus, ne samo u F BiH, nego i u RS-u, što je važno spomenuti.
Iako se u javnosti stiče dojam da je potpisivanje Sporazuma o zajedničkom djelovanju rezultat neobično dobrog napretka između lidera dva HDZ-a, Dragana Čovića i Bože Ljubića, te da su donekle zanemareni pravaši koji su koalicijski partneri 90-tke, u zbilji to nije tako. Naime, iz Predsjedništva HDZ 1990 kažu da su pravaši bili i ostali njihovi partneri iako im, donekle, spočitavaju "svojevoljne" sastanke s SDP BiH. Sličnu "samovolju", ali s HDZ-om BiH, pravaši spočitavaju i vrhu 90-tke. Isto tako, iz obje stranke se nazire da u tom, novom ozračju zajedništva, neće cvjetati ruže. Koalicijom SDS, Mladena Bosića i SNSD-a, Milorada Dodika, Srbi su oformili tzv. srpski blok, brojnijim Bošnjacima bošnjački blok skoro da i ne treba, jer im brojnost jamči i veći utjecaj, dok je najmalobrojnijim Hrvatima nužan. Sporazum o zajedničkom nastupu dva HDZ-a, zasniva se, između ostalog, i na načelima Kreševske deklaracije. Zapravo, ništa novo. Istom se podrazumijeva i već otrcana fraza hrvatskih političara "ustavna jednakopravnost hrvatskoga naroda s druga dva konstitutivna naroda u BiH u teritorijalnom i institucionalnom smislu".
Koliko god Sporazum dviju stranaka bio pozdravljen kao dokaz političke zrelosti hrvatskih čelnika ili osporavan zbog očiglednog "medijskog dripa", zahvaljujući kojem je i rođen, vrlo je vjerojatno da neće imati posebnu težinu, te neće značiti i međusobno "popuštanje". Postat će upitan već nakon prvih, konkretnijih razgovora o raspodjeli vlasti. Podsjećam, predsjednik HDZ-a BiH, više puta je ponovio da će se križaljka funkcija crtati prema izbornom rezultatu, što je i očekivano, s obzirom na uspjeh te stranke, u odnosu na 90-tku.
Kreševska deklaracija je mrtva
Nadalje, ono što je posebno upitno u ovom maratonskom, medijskom praćenju sastanaka hrvatskih čelnika je njihova istinska opredijeljenost i vizija hrvatskog zajedništva. Opravdanost ove dvojbe ogleda se u činjenici da takva koalicija nije dolazila u obzir u predizbornom vremenu, kada su se stranke međusobno "častile" skandalima, podmetanjima i negativnim PR kampanjama. Dodatnu sumnju budi i ponovno spominjanje Kreševske deklaracije koja je danas, jednostavno mrtvo slovo na papiru. Narodna stranka Radom za boljitak već je koalicijski partner SDP-u BiH, prisjetimo li se problema u HSS-NHI-ju i formiranja HSS BiH Ljiljane Lovrić, ali i sporazuma predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića s Miloradom Dodikom i njegovim SNSD-om, jasno je da je Kreševska deklaracija, jedna od najvrjednijih poteza hrvatskih političara u BiH, postala prošlost.
Dokazana je još jedna činjenica – politička nedosljednost, kada su u pitanju međusobni sporazumi ili dogovori. Naime, potpisivanjem nove platforme, zasnovane na temeljima Kreševske deklaracije, izravno se ruši sporazum Čović-Dodik.
Pojednostavljeno, u Kreševskoj deklaraciji, između ostalog, navodi se i to da se "Novim ustavom Bosne i Hercegovine napušta se postojeći dvoentitetski ustroj i uspostavlja novi funkcionalniji i pravedniji ustroj, po kome ni jedan od konstitutivnih naroda neće biti privilegiran niti diskriminiran". Spominjanjem "napuštanja dvoentitetskog ustroja", predsjednik HDZ-a BiH dobro bi naljutio Milorada Dodika te će ovu "stavku" svakako morati dobro "odvagati". Zbog predizbornog Sporazuma koji je Čović postigao s Dodikom, Sporazum dva HDZ-a, unio je nemir i osjećaj izdanosti među Hrvate Posavine i središnje Bosne. Naime, prisjetimo li se samouvjerene izjave novog potpredsjednika RS-a Emila Vlajkija, koji je kazao da Hrvatima u F BiH treba dopustiti hrvatsku jedinicu, bez Posavine i središnje Bosne, osjećaj izdaje kod Posavaca i bosanskih Hrvata, svakako se može razumjeti.
Hrvati ponovno idu u alternativu
Puno je nesigurnosti oko hrvatskog političkog jedinstva. Na njih, jednostavno, upućuje i slijed događaja u novijoj povijesti BiH. Prednosti hrvatskog političkog jedinstva, za hrvatski narod u BiH, svakako mogu biti mnogostruke. No hrvatskog jedinstva, na žalost, neće biti jer je u igri nešto važnije od nesebičnog, iskrenog i vizionarskog pristupa spram rješenju hrvatskog nacionalnog pitanja. To je vlast. Stoga će priča o hrvatskom jedinstvu ponovno biti kratkog trajanja jer će se hrvatski političari, u nemogućnosti dogovora, okrenuti alternativnim rješenjima – SDP-u, SDA-u, SNSD-u. Tako će Hrvati biti potpuno nacionalno ugušeni u svojoj domovini BiH, što će biti samo nastavak 20-ogodišnje silazne putanje. Ova činjenica neće smetati međunarodnoj zajednici, koja podržava slabljenje nacionalnih stranaka, i jačanje proeuropske političke varijante koje su lažne i kojih, pokazat će vrijeme, zapravo uopće nema u BiH. Na koncu, iako se višestruko uveličavala uloga službenog Zagreba i Vatikana, ponekad i do granice humora, dvojbeno je koliko je bilo poželjno uopće isto i spominjati: raskoli i afere u HDZ-u RH mjesecima potresaju i samu hrvatsku Vladu, koja se "drži" o niti, a službeni predstavnici Vatikana u BiH često su bili prisniji s premijerom RS-a Miloradom Dodikom, nego sa, izuzev HDZ-a BiH, ostalim hrvatskim političarima. Priča o hrvatskom jedinstvu završit će neslavno, što nije pesimizam, nego činjenica. Iako hrvatske stranke posebno imaju odlične kvalitete i prednosti, teško da će iste znati i zajednički iskoristiti.
