Sjedili smo okomito od zimskog sunca
Kidajući zrnca topline, spremali ih u galone staklene
Nek se nađe za dogodine
Ona je iznijela hormašice
žute kao komadić preostalog neba
i imber od hardomiljskih šipaka
Na Humcu je zvonilo mrtvačko
A na Humcu je čak i ono lijepo
U svoj svojoj dostojanstvenosti.
Koga li odnose i kamo
Na Jabuci se ljube
ispod oznojenih šoferšajbi gubeći dah
Na Novom Groblju je krkljanac
Krvnica je moderna fra Kozini zahvaljujuć'
U Gornjem Proboju je potpuno lijepo.
Jedno od onih mjesta gdje se po prvi put ne bojiš smrti.
Ćaća me je gledao ispod
Rašićevog Dnevnog
i Čovićevog Večernjeg
Preciznim okom radiologa
Koji strpljivo broji polomljena rebra na rendgenskom snimku neke trećerazredne bolnice
i samo rekao tiho – Odljubuškila si se skroz.
Brig i ja,
prešli smo put koji prolaze svi zbunjeni došljaci i namrgođeni domaćini
Trnovitu stazu gorčine i ljubavi
Kao Trn u 16 sati popodne zakrčen automobilima
Dok u koloni gledaš kako rastu maćuhice na balkonu Brke načelnika
i voliš Brku
i kolonu
i Trn
i gužvu
i sretan si
jer pripadaš tu.
A nisi glasač HDZ-a.
Sirov i divlji na prvi pogled
Ovaj grad kad se pripitomi nestaje pod tvojim koracima umiljat
inpiracija postaje
u mraku miriše Japlanicom
i zaista,
postoji neka čudna savršenost u tom urbanističkom kaosu
u toboganu Krunine strane
najdivnija otvorenost konzervativne suburbie
rasuta od Dužica do Uzarića
ne računajući kuće Lijanovića.
- Nisam bolan, šta ti je...
Brig je iznimno funkcionirajući ludi gigant,
Najvrijednija djevojka hercegovačkog sokaka
Kojoj svi ostali na lokalnom izboru za Miss
u polupraznoj, zadimljenoj birtiji
ljubomorno gledaju u savršeno glatka leđa
zavidno šapuću
izmišljaju mane
zlobnošću mahalskih neudanih cura što virkaju iza heklanih zavjesa.
Pa džaba ti je.
Ima nešto posebno i drugačije
do zla Boga neobjašnjivo
u ljudima rođenima između dva slapa
pored nelogičnih žutih tabla
u kućama gdje su sobe hladne
među poljima gdje se Trebižat valja
kao pijanac nakon plaće na baušteli
tamo gdje se kupališta zovu Sastavci i Brzaci
i gdje sve do podne ne možeš razaznati što je bajka
a što život.
Samo je jedno mjesto na svijetu gdje kad se nalaziš
na Tikirinoj strani
kraj Ivića gostione
pored zatvorenog Oriona
ne čini ti se uopće da dolaziš odnekud
nego da se vraćaš
tu gdje sarma miriše već sa stepenica
tu gdje suze ne služe samo da se plače za Lesijem
tu gdje život uvijek nalikuje na neku tihu svečanost blesavih kamikaza
tu gdje se jedino okreneš kad te zovnu Marta...
