Svo sam ovo vrijeme dijelio razočaranje mlakošću poruka Hrvatskog narodnog sabora održanoga u Mostaru prije dvadesetak dana, ono i onakvo razočaranje koje su iskazali mnogi analitičari i građani,
iskreno zabrinuti zbog opasnih dekonstituirajućih procesa koji nam se u ovoj državi događaju sada evo već punih sedamnaest godina (od Washingtonskog sporazuma naovamo), i koji su moralnim i ustavnim javašlukom kulminirali nakon posljednjih općih izbora.
Te poruke, uobličene u jedanaest točaka nedovoljno rezolutne Rezolucije, u pretežnom dijelu su u skladu s prevladavajućom hrvatskom političkom "strategijom" u Bosni i Hercegovini svih ovih godina, takvom jalovom strategijom koja je mislila da se može biti "i jeben, i pošten", da se mogu ostvariti nužna i radikalna poboljšanja ustavnoga položaja a da se ne preuzme gotovo nimalo rizika. Nisam od onih koji u politici zagovaraju ishitreni avanturizam, ali nas niti slijepi "legalizam" očigledno nikada neće dovesti do žuđenog ideala istinske ravnopravnosti. Ako se pokazuje, a pokazuje se upravo ovdje i na našem primjeru, da nas taj nedjelotvorni pristup ne može dovesti do željenog cilja kroz "legalnu proceduru", političke stranke i njihovi lideri moraju puno jasnije i odlučnije naznačiti putove i metode kojima se taj cilj ima ostvariti.
Premda površnu hrvatskom promatraču može izgledati da se stvari po nas ne odvijaju baš najbolje, moji dubinski analitički uvidi – u čiju ste se začudnu nepogrješivost i sami toliko puta uvjerili - pokazuju upravo suprotno. Ne znam je li to neki moj esprit de finesse, neka moja intuicija, što li je to, ali sasvim jasno predosjećam kako je model formiranja vlasti u Federaciji BiH kakvom smo nedavno svjedočili, nama etnoteritorijalcima došao kao naručen: on je, sam po sebi, vjerojatno nehotice, ogolio toliko političke mimikrije u najvećih bošnjačkih stranaka (SDP i SDA) i toliko ljudske mizerije među Hrvatima koji su pristali na suradnju s njima, koliko hrvatski bh internetski portali, recimo, ne uspiju ogoliti možda ni za dvije godine predanoga rada.
U tom smislu, nastavak političkoga stampeda bošnjačkih stranaka i njihovih sluga, ovaj put u Srednjobosanskoj županiji, dođe nam kao neka premija. Jer, pazite, lako je nama koji smo i bez svega ovoga što se događa u posljednjih osam mjeseci znali, naprosto znali da nema toga institucionalnog mehanizma koji će onemogućiti ovakve zloupotrebe.
Lako je, kažem, nama kad smo znali da će sirenski zov preglasavanja i nametanja, tako svojstven većinskim narodima u višenacionalnim zajednicama, uvijek pronaći način kako izigrati i najsavršenije mehanizme zaštite jednakopravnosti. Trebalo je, međutim, otvoriti oči onima koji su u te šupljake o građanskom društvu i dostatnosti institucionalne ravnopravnosti vjerovali ili htjeli vjerovati. Razbijanje tih iluzija nije lak posao, da se razumijemo, i ja sam svjestan - uz svu svoju narcisoidnost - da čak ni ja sam u tome ne bih uspio bez ovolike drskosti bošnjačke političke elite. Nažalost ili nasreću, trebalo se te drskosti, arogancije i gluposti nakupiti skoro kao kod Srba krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća pa da se i na hrvatskom lijevo-liberalnom krilu (političkom, intelektualnom, medijskom) počne barem stidljivo sumnjati u projekte i (krajnje) namjere protagonista takvih nastojanja.
Upravo zbog tog povijesnoga sljepila i faznoga kašnjenja u tim krugovima, korisno bi bilo da SDP, SDA, HSP i Radom za boljitak ustraju na zacrtanom kursu: što više institucionalnoga nasilja i kompromitacije – to veći kumulativni, otriježnjujući učinak na one politički kratkovidne. Među nama, dobro dođe i to što je, sociološki i anatomski gledano, priroda hrvatskoga platformaškog kolaboracionizma potpuno (b)analna: iza uvlačenja u onu Lagumdžijinu, stoji tek pokušaj pukog zbrinjavanja/spašavanja sasvim privatnih guzica stranačkih prvaka uključenih "hrvatskih" stranaka. Utoliko nam je posao pridobijanja podrške za naš projekt lakši.
I zato – glavu gore! Nije svako zlo za zlo. Davno su nas učili kako su neka prava neotuđiva, barem na duge staze, tako da će sve stvari jednom doći na svoje mjesto. Do tada, po uzoru na nalog Visokoga predstavnika Valentina Inzka o privremenom, a zapravo trajnom suspendiranju odluka Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP), proklamirajmo institut "trajne privremenosti" lojalnosti ovakvoj državi, proglasimo kako je i sama ovakva dvoentitetska država Bosna i Hercegovina za nas trajno-privremeno rješenje kojemu ćemo svim srcem "raditi o glavi".
Istodobno, sve čekajući, radimo pošteno svatko na svom poslu, učimo, smijimo se, množimo se, živimo kao da smo već ostvarili teritorijalnu autonomiju. I zajebavajmo se na račun onih koji danas
