Pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar u božićnom intervjuu za magazin Republika govori o gorućim društveno političkim problemima, o Crkvi i politici, svećenicima u politici… Kaže da nikada nije glasovao na izborima za Sabor RH, te da su bh. Hrvati u Hrvatskoj naša dijaspora, a da mi nismo dijaspora Hrvatske.
Treći entitet usporedio je s amputacijom udova. "Kada mu dođe u pitanje sam život, razuman čovjek pristaje i na amputaciju jer radije se odlučuje za život s pomagalima nego za nestanak. Bojim se da smo u pitanju opstanka u BiH, a onda i opstanak BiH s nama već dovedeni do toga stanja", kaže biskup Sudar. Prisjeća se djetinjstva i Božića u rodnim Barama, govori o "stanju duša" u Vrhbosanskoj nabiskupiji, te još mnogo čemu.
U siječnju će osamnaest godina da ste imenovani za naslovnog biskupa Selje i pomoćnog biskupa Vrhbosanske nadbiskupije. Gotovo dva desetljeća biskupovanja su iza Vas. Što ga je ponajviše obilježilo, odnosno koja vremena su Vam bila najteža?
"Zapravo sam imenovan u svibnju 1993. a imenovanje je proglašeno tek krajem studenoga te godine a ređenje je bio u siječnju 1994. Naime, trebalo mi je puno vremena za razmišljanje. I opet, eto, čini se, nisam dobro prosudio ni sebe ni druge. Ukratko, u to, razmjerno kratko, razdoblje stalo je puno, previše sadržaja. Prve godine je obilježila strepnja od rata i nepravde te žudnja za mirom i pravdom. Ali i željom i nastojanjem da mržnja i suprotstavljenost ne ubiju nade i ne odnesu konačnu pobjedu. To je materijalizirano, uz ostalo, obnovom crkvenih objekata, izgradnjom i ustrojstvom "Škola za Europu", osnivanjem fondacije "Za mudrost i plemenitost". Iako može zazvučati paradoksalno, ja bih teško mogao reći da sam ratne godine doživljavao teže od ovih što ih proživljavam sada. U ratu me držalo uvjerenje da će rat jednom stati i da će se s mirom vratiti ljudskije a to, prije svega, znači pravednije društvo. Ali to se nije dogodilo. Naprotiv! U ratu smo bili žrtve nasilja i ljudske zloće a u ovome, što je teško mirom zvati, tonemo u licemjerju isključivosti na svim stranama. A ja licemjerje doživljavam kao okvir i kulminaciju svih zala i zato nepremostivom preprekom svakome napretku i normalnim ljudskim odnosima!"
Rođeni ste u Barama, općina Konjic, župa Solakova Kula u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Koji su božićni običaji prevladavali u Vašem djetinjstvu. Kako se u Vašoj obitelji nekada proslavljao Božić?
"Rođen sam i rastao u okruženju skromnih uvjeta i osjećaju društvene isključenosti. Pod teškom stigmom neprijatelja države, cijeli kraj desetljećima se oporavljao od rata koji ga je demografski opustošio. U mome selu, kroz koje su 1942. prošli četnici i poklali sve koji nisu uspjeli pobjeći, od desetina obitelji samo u četiri su neposredno nakon rata rađana djeca. Samo iz jedne kuće od sedmorice sudionika rata kući se vratio samo jedan. I njega su po povratku željeli pogubiti. Spasio ga komšija musliman koji je s njim služio vojsku za vrijeme prve Jugoslavije. A mogao ga je spasiti samo zato jer su njega, ne pitajući, odveli u partizane a moga oca na drugu stranu.
Božić je, kao i svi blagdani, u tim vremenima i takvim okolnostima doživljavan kao lijek za dušu. Skromno ali radosno je pripreman i slavljen. Naglasak je bio na postu i nemrsu kroz vrijeme Došašća, božićnoj ispovijedi svih ukućana i odlasku na Svetu misu polnoćku. Mene se posebno doimala gotovo djetinja razdraganost tih, naoko, strogih i tvrdih ljudi. Nakon polnoćke i čestitanja s pjesmom se vraćalo u sela. Negdje na pol puta, redovito na snijegu, svi bi "misari" u svitanje zajednički doručkovali ono što su ponijeli. Došavši do sela odrasli muškarci bi išli od kuće do kuće i svim seljanima čestitali Božić. Čestitanje od kuće do kuće je bila prilika da se tiho i bez puno isprika pomire i oni koji su tijekom godine zategli odnose. Mislim da je to i bio glavni razlog toga običaja. Božićni obiteljski ručak je počinjao nakon obilaska svih kuća. Pored Polnoćke za vrijeme koje je dominirala pjesma "U se vrime godiša" božićni obiteljski ručak je imao u sebi nešto magično, nestvarno. To je bio jedini objed u godini uz svijeće. I to one što ih otac pravio od našega voska. Duga molitva dok ih je palio i ona dok ih je, na kraju, kapljama s kruha natopljena u vinu gasio uvijek je završavala suzom u njegovim očima a nekim svetim ganućem u našim srcima. Tek kasnije sam saznao da su to bile suze za njegovim bratom kojega je ostavio na Bleiburgu. Umro je a nije se prestao nadati da će mu se brat odnekud javiti! Nakon ručka mladi i djeca su se radovali na svoj način a stariji nastavili uz svakidašnji a opet po nečemu posebno ugodan razgovor."
Crkve diljem zemlje u ranim jutarnjim satima pune su vjernika, koji ustaju zorom, idu na misu, ispovijedaju se i pripremaju duhovno za Božić. Međutim mnogo je onih koji se za najradosniji kršćanski blagdan pripremaju samo materijalno, namiruju trpezu, i eventualno na Božić odu na svetu misu. Koja je Vaša poruka i jednima i drugima?
"Sve što prati Božić i sve druge kršćanske blagdane trebalo bi biti u službi duhovnoga doživljaja Božje blizine i ljudske otvorenosti i prijemčivosti za ono što ta Božja blizina nudi ljudskom srcu. Ako izostane vjera i doživljaj da je Bog među nama, onda se slavlje prigodom Božića pretvara u svoju suprotnost. Naime, Božić je blagdan vjere da je Bog postao čovjekom da bi čovjeku i svijetu vratio njegovu duhovnu, božju sastavnicu. Ako i Božić zatrpamo brigom za materijalno, za tjelesno, onda ćemo teško osjetiti radost da je Bog s nama. Stoga bi trebalo smoći hrabrosti pa se otrgnuti mentalitetu da se ljubav dokazuje samo i isključivo materijalnim darovima i radost doživljava i dijeli samo za bogatim stolovima. To je kršćanstvu strano!"
Nedavno smo dočekali, da se u našoj zemlji, u glavnom gradu, blaženima proglase Drinske mučenice? Čemu nas sestre Jula, Berchmana, Krizina, Antonija i Bernadeta, koje su dale svoj život za Krista baš u ovo predbožićno vrijeme, trebaju naučiti?
"Blažene mučenice s Drine svojom žrtvom potvrđuju veličinu i snagu Božje milosti u životu onih koji mu se posve predaju. Njihovo proglašenje blaženima pokazuje da je moguće postići stupanj svetosti živeći skromnim i jednostavnim životom. Naime, Drinske mučenice nisu postale svete zato što su, poput neizbrojiva i nepoznata broja žrtava kroz vjekove po našim gradovima i selima, podnijele nasilnu smrt. One su blažene jer su mučeništvo prihvatile i podnijele kao svetice. A to znači da su se i u smrtnoj borbi odlučile za Boga i kao žrtve mržnje vjerovale su u smisao ljubavi. Budući da su tu svoju odluku za Boga i vjeru u smisao žrtve i ljubavi u svome svakidašnjemu životu iz dana u dan potvrđivale, u trenutku smrtne kušnje su se pokazale zrelima i doraslima za kršćansko mučeništvo. Njihova temeljna poruka je, čini mi se, potvrda Isusova temeljnog nauka (usp. Iv 12,24-26) da žrtva i muka u ovozemaljskom životu donosi svoje nebeske plodove."
Koliko katolika danas živi i radi u Sarajevu i je li taj grad danas ono što je nekad bio?
"Statistike kažu da u župama sarajevskog dekanata danas živi 12.656 katolika. Kada se uzme u obzor sve što se događalo tijekom rata a napose sve vrijeme poraća, ovaj broj bi mogao biti potvrda hrabrosti i upornosti. Poštovana gospođo, ni u posve od strahota rata pošteđenim mjestima, ako takvih uopće ima, ništa nije kao što je bilo prije rata. Svaki rat je kulminacija zla. Ovaj naš zadnji je bilo kulminacija ratovanja i zato je svojim otrovom, na ovaj ili onaj način, u većoj ili manjoj mjeri, sve zahvatio. Sarajevo nije i ne može biti izuzetak! Ponekad mi se učini da je u njemu, kao glavnom gradu, koncentrirana glavnina licemjerja. Jasno, ne mislim na njegove obične ljude. Naprotiv, ono što se od tih ljudi lijepoga i istinski ljudskoga, i u ratu, moglo doživjeti, graniči s nevjerojatnošću. Međutim, ono što podrazumijevamo pod politikom, javnim mnijenjem u kontekstu odnosa prema drugomu i drugačijemu, e to, bojim se, ne obećava ništa dobra. Istina je da sukobljene strane iz rata i njihove poratne ideologije nije ni moguće ni moralno izjednačavati. Ali je nevjerojatno da se, unatoč očitih materijalnih dokaza da je Armija BiH poubijala i prognala više Hrvata nego je HVO Bošnjaka, ja još nisam čuo niti pročitao da bi netko od bošnjačkih predstavnika ni dvadeset godina od početka rata priznao da je ta Armija činila zločine. A kamo li da bi izrazio žaljenje ili neku vrstu suosjećanja. A među žrtvama hladnih zločina bilo je i male djece i nepomičnih starca! I tako po usvojenom i proširenom uvjerenju da su samo oni drugi zločinci i neprijatelji BiH i ovih dana se od svjetske javnosti traži da Mostar i dalje ostane ustrojen mimo svih demokratski uzusa jer je u njemu, objašnjavaju, ratom promijenjen demografski omjer stanovništva. A o Sarajevu, Travniku, Bugojnu, Varešu, Konjicu … nikada i nitko ni riječi kao da iz tih gradova i cijelih područja nitko nije prognan i kao da je sve kako je bilo i 1991. E, tako nije moguće graditi istinski mir i suživot ma makar iza takvog koncepta stale sve sile ovoga svijeta! Neće tu biti od koristi ni sva nastojanja "kooperativnih Hrvata" i "dijaloških katolika"."
Hrvati Bosne i Hercegovine su obespravljeni, kroz za njih nepravedan Izborni zakon, ali i diskriminirajući Ustav. Ipak, obespravljenost i termin "majorizacija" se često koristi u dnevno-političke svrhe, no čini li se išta konkretno, od rata na ovamo, da se položaj Hrvata promijeni?
"O, kako da ne, čini se sve da nas nestane! Ponekad mi se učini da su već prošla vremena kada se nešto moglo učiniti. Onome tko se pitao zašto je BiH tako čudno i nepravedno teritorijalno podijeljena i kako to da su neki na to u Daytonu pristali a ni u najtežim okolnosti rata nisu takvo nešto prihvaćali, bilo je od početka jasno da se radi o varci. Daytonska varka je, načinom njezine implementacije, posve razotkrivena i prihvaća se kao posve normalnom. Što više, krivnja za probleme se pripisuje žrtvama te varke. A pravi problemi će nastati kada tih žrtava više ne bude. I to, nažalost, u svjetskim razmjerima nemoralnosti velikih, nije ništa ni novo ni neočekivano. Poražavajuće je da toliki broj ljudi, pa i među samim žrtvama, iz opet svojih sitnih interesa, to prihvaća kao normalno. Ma tko, da ne kukamo samo zbog sebe, pri zdravom razumu može slušati istinu o uspješno završenoj svjetskoj "misiji mira" u Iraku? I ostati pri zdravom razumu!"
Međunarodni zvaničnici jasno poručuju da bi treći entitet za Hrvate bio korak unatrag, da bi Hrvati od njega imali najviše štete. Koje je vaše mišljenje o tome i koji teritorij bi treći entitet morao zahvaćati, odnosno gdje su u svemu Hrvati Bosne?
"Napominjem da sve što govorim, uvijek govorim samo u svoje osobno ime i iznosim svoja promišljanja! Nisam nikada povjerovao da bi Hrvatima, ovako podijeljenima i suprotstavljenima, treći entitet poboljšao uvjete njihova opstanka i ozdravljenja. Kao što zdrav čovjek nikad ne vjeruje da bi amputacija nekog od njegovih zdravih udova mogla poslužiti boljitku njegova života. Međutim, kada mu dođe u pitanje sam život, razuman čovjek pristaje i na amputaciju jer radije se odlučuje za život s pomagalima nego za nestanak. Bojim se da smo u pitanju opstanka u BiH a onda i opstanak BiH s nama već dovedeni do toga stanja. I zato ja danas nerado ali zgranut pomanjkanjem razbora na svim stranama drugačije razmišljam o opstanku Hrvata u ovoj i njihovoj domovini. Ostaje pitanje gdje naći moćnog i voljnog kirurga da to učini? Bojim se da takvoga u bosansko-hercegovačkoj agoniji nema. Kada bi ga bilo, bilo bi mogućih rješenja da hrvatski narod bude jednakopravan i tako se doprinese opstanku BiH i bez strogih teritorijalnih podjela. Međutim, nakon što su sve politike i političari skinuli maske i pokazali lica koja plaše, sve je manje izgledne nade. Ovdje se politika i ne samo ona svela na igru u kojoj se traže načini eliminacija onih drugih. Zapravo više nije riječ ni o ratu političkim sredstvima nego o borbi za naklonost stranaca koji na kraju odlučuju. Za mene je najporaznija činjenica i za opstanak ove zemlje zastrašujuće saznanje da hrvatske političke predstavnike pred pomamom i sljepoćom bošnjačkih multietničkih partija na životu drži Dodik! Izvjesno je da će tako činiti samo dok mu to politički bude isplativo u borbi "Banja Luke" protiv "Sarajeva". Kao da stanje Hrvata u RS nije dostatan dokaz."
Bosna i Hercegovina još uvijek nema državnu vlast, bez koje smo više od 440 dana. Ionako ojađena država svaki dan sve dublje tone - u financijsku i svaku drugu krizu. Ima li izlaza?
"Možda ima ali u ovakvom rasporedu snaga i političkih koncepata ja izlaza ne vidim. I da smo mudriji i složniji, bilo bi vrlo teško u ovakvim političkim i gospodarskim svjetskim odnosima snaga. Kako mogu ponuditi izlaz politike i političari čija su se nastojanja svela samo na namirivanje ratom ne namirenih računa? Sve vrijeme rata i poraća ova zemlja i njezini narodi i građani "vise" o niti političke negativne uzajamnosti prema načelu: Kako vi nama tamo, tako mi vama ovamo. Ukidanjem Herceg Bosne Hrvati su ostali bez tog negativnog sredstva samozaštite. U političku arenu su ušla dva nepomirljiva koncepta. Jedan se krije iza naroda a drugi, k'o biva, iza interesa građana. A zapravo, većini nije ni do naroda ni do građana nego, na jednoj strani, do spašavanja sebe a na drugoj do posvemašnje dominacije preko potpune implementacije daytonske varke."
Nakon što je takoreći 'pocrvenjela' Federacija, i u Hrvatskoj na vlast dolazi SDP. Mislite li da će se politika Hrvatske prema Hrvatima u BiH značajno izmijeniti?
"Iako novoj vlasti ne bi trebalo puno pa da odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH bude dosljedniji i kvalitetniji, ne znam da se smijemo previše nadati. Nove i veće mogućnosti će se otvoriti ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Međutim, dosadašnji stavovi većine političara koji će u naredne četiri godine odlučivati o odnosu Hrvatske prema BiH i prema ovdašnjim Hrvatima ne ohrabruju. Do sada je SDP-u Hrvatske bio važniji dobar odnos prema SDP BiH nego sudbina Hrvata. Da se razumijemo, nije drugačije ni sa HDZ-om. A iz SDP-a BiH je davno poručeno da Hrvati u BiH politički neće ni zbrajati ni oduzimati. Kada bi političari iz Hrvatske pokušali shvatiti i moćnicima u svijetu objasniti da u BiH ne mogu biti veći nacionalisti oni koji traže dio te zemlje nego oni koji je hoće svu, pomogli bi, možda, da se stanje u BiH pokrene s mrtve točke."
Ove godine imamo najlošiji odziv dijaspore na izborima za Sabor RH, ponajviše zahvaljujući činjenici da je ustavnim promjenama u Hrvatskoj Hrvatima u BiH smanjen i na četiri lokacije ograničen broj biračkih mjesta, te postavljena fiksna kvota zastupnika. Što mislite o svemu tome?
"Nema se tu što puno misliti. Stvari su posve jasne. Sve je rečeno kada nas se svrstalo u dijasporu Hrvatske. Davno sam tvrdio da, ako netko nekome treba biti dijaspora, onda je velik broj Hrvata u Hrvatskoj naša dijaspora. Ali da budem posve jasan. Uopće mi se ne čini presudnim koliko će predstavnika iz "dijaspore" sjediti u Hrvatskom saboru. Ja nikada nisam glasao jer se time šalje pogibeljna poruka. Tu ni materijalna potpora nije toliko važna. Daleko bi bio važniji jasan politički stav i podrška. A te jasnoće i dosljednosti, evo, dvadeset godina nema. I to nam je uvelike otežalo muke. "
Na verbalni angažman crkvenih velikodostojnika u politici dvojako se gleda. Nekada je glas biskupa preglasan, nekada pretih, sve ovisno o prilikama i potrebama. No, ipak oni koji prate BK BiH zna da su biskupi kroz brojne izjave kazali "svoje" o političkim (ne)prilikama, a istupaju i pojedinačno i govore što misle. Je li Crkva u BiH pretiha, ili je nema tko poslušati?
"Ako ću biti posve otvoren a zašto ne bih, držim da ima i jednoga i drugoga. Biskupi su, istina, govorili i govore. Možda i previše! Ali je pitanje da li smo uvijek zastupali stanju primjerene stavove. Mislim da je često bilo dalekog i načelnog dovikivanja praćenoga velikom dozom brige da se ne bi povrijedile uši nekih moćnika. Hrvatski političari nisu obraćali pozornost na sadržaj nego su naglašavali samo ono što bi njima osobno moglo ići u prilog a što na štetu njihovih političkih suparnika. Po tome načelu su išla i vrlo štetna druženja! Time su i dobre sugestije imale društveni kontraefekt a Crkvi štetile."
U Hrvatskoj se don Ivan Grubišić aktivno angažirao u politici. Koje je Vaše mišljenje o svećenicima u saborskim klupama?
"Nisam pobliže upoznat s motivima političkog angažmana don Grubišića. Iskustvo pokazuje da se u sličnim slučajevima radilo o izrazu frustriranosti crkvenim i društvenim prilikama. I jedno i drugo je moguće razumjeti. Ali je sigurno da se svaki izravni angažman svećenika u politici na kraju pokaže kao štetan za Crkvu a beskoristan za društvo. Ne vjerujem da će, na kraju, biti drugačije i sa don Grubišićevim, eventualno, dobronamjernim angažmanom. Negativno povijesno iskustvo je nagnalo Crkvu da svećenicima takovu vrstu uključivanja u politiku pozitivno zabrani."
Ako je u BiH sve tako bezizgledno, nije li jedini izlaz u odlasku iz nje? Ne treba li se bojati da će to Hrvati s ulaskom Hrvatske u EU masovno i učiniti?
"Samo ljudski gledano i površno promatrano tako bi se dalo zaključiti. Vjernik ima svoje dodatne i presudne razloge. Na to ga snažno podsjeća upravo događaj Božića i usud Isusa Krista. Sin Božji je ušao u ljudsku povijest, iako ona ni njemu osobno ni svima s kojima se poistovjetio nije nudila i ne nudi ništa bolje nego vjerniku i kršćaninu danas nudi BiH. A on je mogao ne doći, mogao se iz izbjeglištva u Egiptu ne vratiti. Mogao je skrovito i šutke u Nazaretu živjeti i tako progon i smrtnu osudu izbjeći. A nije jer je znao da bez aktivnoga sudjelovanja u životu ljudi, bez smrti kao cijene za vlastita uvjerenja ne bi bilo ni njegova Uskrsnuća ni spasenja čovjeka i čovječanstva! Ta istina obvezuje i obećava. Tko joj povjeruje, ostat će i dobiti nadahnuće da bi uvidio smisao i snagu za sve teškoće. Takvi imaju dodatni izvor za radostan doživljaj Božića jer znanjem vjere znaju da je Emanuel, Bog s nama do svršetka svijeta. U tome duhu svim kršćanima ove zemlje želim i molim čestiti Božić a svim građanima više međusobnoga uvažavanja, empatije i solidarnosti u Novoj Godine jer samo tako će nam biti i sretnija!"
Kakvo je stanje duša u Biskupiji u kojoj djelujete, u kojoj mjeri ona obnovljena i živa?
"Statistike ne ohrabruju jer brojke su, iako ne izriču sve, važni pokazatelji. Naime, broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji od 2002. je u očitom i stalnom padu. Od službene brojke 528.000, koliko nas je bilo 1991. spali smo u 2010. na 194.812. Temeljni razlog je rat i politika etničkog čišćenja s područja Posavine ali i iz Središnje Bosne i gornje Hercegovine. Međutim, naš se broj smanjuje i zbog političkoga daytonskog uređenja Bosne i Hercegovine, a sve je kulminiralo diskriminirajućom implementacijom Daytona. Već je posve očito da svi koji odlučuju o budućnosti ove zemlje ne žele opstanak Hrvata u njoj. Da bi ublažili poruku statistike, neki mudraci naš nestanak sve više tumače kao izostanak nataliteta. Nastranu što političko okruženje uvelike utječe i na to, zaboravlja se da među podatke o umrlima treba ubrojiti velik broj naših izbjeglih i prognanih koji su živjeli drugdje a pokapaju se u BiH. Nasuprot tomu, nemali broj djece rođene uz granicu roditelji, zbog materijalnih ali ne samo materijalnih razloga, upisuju u matične knjige u Hrvatskoj. Odavna tvrdim da se, uzevši sve okolnosti, treba više diviti hrabrosti onih koji ostaju nego se čuditi strahu onih koji odlaze! Zahvaljujući agilnosti naših svećenika i potpori Crkve iz Europe, crkvena infrastruktura (središnje ustanove, samostani, karitativne i odgojene ustanove, crkve i župni stanovi …) je obnovljena. Ponegdje i iznad potreba i mimo mogućnosti! Teško je, međutim, reći u kojoj mjeri je to slika stvarne životne snage i koliko će odlučivati o opstanku Katoličke crkve na ovim prostorima."
