Svjedoci smo i žrtve potpunog snježnog kolapsa na području općine, snijeg jeste pokrio brijeg, ali i otkrio zvijerima trag - potpuni nemar i nesposobnost općinskih službi, ne samo za intervenciju, nego i za za bilo kakvo obraćanje pučanstvu.
Pratimo medije, kako u susjednoj Hrvatskoj, tako i kod nas.
Dužnosnici, ako izuzmemo spodobe poput Keruma, ostavljaju dojam kako se nešto poduzima, brojnim izjavama izražavaju brigu za ugrožene, pojedini načelnici su se čak i sami uključili u čišćenje (Jambo u Metkoviću), pojedine komunalne zajednice čak plaćaju građanima ogranizirano čišćenje snijega, jer su svjesni kako je obveza vlasti omogućiti neometano funkcioniranje zajednice.
Netko to radi bolje, netko lošije, ali, dojam je, kako se svugdje nešto radi, a kod nas?
Radio Ljubuški ne radi danima, službena web stranica općine služi samo u izborne svrhe, MUP javlja kako neće biti radarskih kontrola, dva su djelatnika JKP prošla gradom i posvetila ulice solju, jedna improvizirana traktor-ralica je tek sinoć prošla većinom gradskih ulica, a i dalje je najtraženija roba u gradu - lopata. Kada ovo sve prođe, bojim se kako će se s tim lopatama tražiti odgovorni.
Vozila na cestama i parkinzima su zatrpana, police u trgovinama poluprazne, danas je već nestalo brašna i ulja, a nije drukčije ni s ostalim osnovnim namirnicama. U tijeku je nadmetanje u slikanju idiličnih snježnih prizora koji zapravo otkrivaju katastrofu. Sve je stalo, čeka se novi snijeg a ni staroga se nismo rješili. Izgleda, doći će nam iz guzice tek kada nam snježna idila dođe glave.
Jesmo li naivni očekivati od vlasti da bar u ovim trenucima pokaže razumijevanje za naše probleme, trebamo li biti zadovoljni time što još, začudo, imamo redovitu opskrbu električnom energijom i vodom, dok je stanje u zametenim selima takvo da su ljudi prepušteni sami sebi i prirodi?
Ako ništa drugo, ovaj narod je pokazao kako umije trpiti, dok ste vi na vlasti pokazali kako samo umijete uzimati i trkeljati o ugroženosti vitalnih nacionalnih fotelja, a kada malo snijega u pitanje dovede osnovnu egzistenciju pojedinca, onda nestajete bez traga i glasa. Naravno, nitko od vas nije ni očekivao rješenje za ovu snježnu pokoru, ta na svaki ste problem znali samo slijegati ramenima ili optuživati nekoga drugoga, i samo u jednome ste uspjeli, postigli ste da narod šuti i trpi. Ali, sjetite se kako su i Turci znali da je najopasnije kada narod šuti.
Svi vi koji redovito dobijate proračunske plaće za slaganje pasijansa na službenim računalima u toplim uredima, je li vas imalo sramota? Zapitate li se ikada čemu služite i do kada ćete tako?
