Ovo je brižno planiran, dobro osmišljen i izvršen zločin. Ovdje se nije dogodio nikakav tragični nesporazum ili bratski sukob, istaknuo je jučer Mladen Bošnjak, novinar, ratni povjerenik HSP-a za BiH, prijatelj generala HOS-a Blaža Kraljevića na obilježavanju njegove i smrti njegovih osam suboraca Šahde Delića, Marka Stjepanovića, Osmana Maksića, Marija Medića, Vinka Primorca, Ivana Granića, Gordana Čuljka i Rasima Krasnićija.
Na 20. obljetnici atentata okupili su se njihova rodbina, prijatelji, suborci generala Blaža Kraljevića te predstavnici HSP-a BiH, koji su tom prigodom istaknuli kako se ovaj zločin 20 godina unatrag nastojao banalizirati izjavama kako se tu dogodio tragični nesporazum ili nesretni slučaj.
Mladen Bošnjak: Ne smije se prešutjeti
Bijeli križ kao light motiv na Bleiburgu. Bijeli križ pravaške mladosti.
Treba spomenuti da su ovdje ubijena i naša tri brata islamske vjere koji su sahranjeni prekriveni hrvatskom nacionalnom zastavom. Otac jednog od njih, Šahde Delića, došao je nakon nekog vremena, obišao mjesto pogibije i sahrane svog sokola. Nije tražio nikakve benificije ni privilegije, zamolio je jedino zastavu pod kojom je njegov sin spušten u mezar. Privio ju je na grudi, iz njegovih ispijenih očiju potekla je suza. Onaj tko nije u stanju taj detalj (pro)cijeniti kao istinsku vrijednost, ne može se zvati pravašem, niti može egzistirati među nama. Neka pošteno odstupi i nastavi politički djelovati negdje drugdje, tamo gdje su iluzije i zablude svakodnevnica.
Poslije zločina počinjenog na današnji dan prije dvadeset godina, HSP se našao na brisanom prostoru hrvatske politIke. Predstavljali smo jedinu hrvatsku oporbenu stranku u BiH. Premlatiti, pa čak i ubiti, pravaša bio je veoma unosan posao koji je osiguravao status u društvu, poziciju u raznim službama, medijsku nedodirljivost, i niz drugih sinekura kojih je, u to vrijeme, bilo u izobilju.
Mi smo tada zbili redove i krenuli dalje. Sačuvali smo stranku u uvjetima ravnim onima iz vremena šestojanuarske diktature, jer se načini vladavine nisu nimalo razlikovali.
Prije devetnaest godina napravili smo ovaj spomenik. Radili smo ga u vrijeme kad je Mostar plivao u krvi, kad je bjesnio besmisleni hrvatsko-muslimanski rat. Blaža Kraljevića su ubili jer je bio privržen Bosni i Hercegovini, jer je zagovarao i u praksi provodio savez sa Muslimanima, a nama je na ovom mjestu radove pokušao zabraniti pukovnik HVO-a Jusuf Juka Prazina!
U vrijeme izgradnje spomenika, pokojni Mirko Paradžik, naš Dedo, rekao je da mi ne gradimo samo spomenik, nego da obilježavamo mjesto budućeg pravaškog hodočašća. Bio je u pravu. No, bio je u pravu i kada je upozorio da će nam to mjesto pokušati oteti, i na taj način obezvrijediti i banalizirati žrtve ovog nečuvenog zločina. Srećom to se nije dogodilo, a za vjerovati je da neće ni ubuduće.
Ovaj spomenik, evo, ni nakon 19 godina nije dovršen. Bio sam inicijator izgradnje ovog skromnog obilježja, svojim ga rukama oblikovao, zajedno sa Matom, Dedom, Ivanom, Zdravkom, Damirom, Đinom, Vesom, Antom i ostalima, pa vam sad mogu obećati da ću nakon toliko godina inicirati izgradnju konačne verzije spomenika u uvjerenju da će me podržati svi oni koji osjećaju pripadnost ovom mjestu pravaškog hodočašća.
Zvonko Jurišić: Mi svima možemo pogledati u oči
Za razliku od ratnih vremena danas oni kojima smetamo upotrebljavaju nešto suptilnije metode, ali, nerijetko, ne prežu ni od onih najbrutalnijih. S puno odgovornosti i ponosa, što zahtijeva svetost mjesta na kojem smo se danas okupili, mogu reći da im je svaki napor uzaludan, da HSP ustrajno nastavlja presti onu tanku, ali nepoderivu pravašku nit, koju je prije stotinu i pedeset godina zasnovao Otac Domovine, naš utemeljitelj, dr. Ante Starčević. I to je, samo to, trn u oku onima koji nas pokušavaju oblatiti i omalovažiti.
Hrvatska stranka prava, utemeljena na osnovnim vrijednostima kršćanskog i islamskog morala, ima povijesni imperativ uložiti zadnji atom svih svojih kapaciteta u borbi za svoj osnovni cilj, a koji se očituje u samom nazivu stranke: za državno pravo hrvatskog naroda! Ljudi koji danas vode stranku, uvjeravam vas, ulažu maksimalne napore za ostvarenje tog prava koje može biti potpuno jedino u cjelovitoj, demokratskoj, Bosni i Hercegovini.
Blaž Kraljević i momci iz njegove pratnje – Marko Stjepanović, Osman Maksić, Šahdo Delić, Mario Medić, Gordan Čuljak, Ivan Granić, Vinko Primorac i Rasim Krasniqi – taj zadnji atom su uložili prije dvadeset godina. No, ostala je ideja, ostali smo mi koji ni jednog trenutka ne smijemo napustiti nit o kojoj sam govorio.
Bosna i Hercegovina, kao pojam, kao teritorij, i kao država, najveća je razdjelnica između nas i ostalih značajnijih stranaka u nas. Mi smo jedini, političko i svako drugo iskustvo nam to potvrđuje, ostali na liniji očuvanja i pojma, i teritorije, i države. Ta neporeciva činjenica daje nam za pravo da sudjelovanjem u vlasti i participiranjem u institucijama Bosne i Hercegovine rezultate te borbe učinimo vidljivima i opipljivima.
A tko su oni koji nam to pravo osporavaju? To su oni koji su likovali nad našom tragedijom prije 20 godina, to su oni koji su, opčinjeni srpskom propagandom, Bosnu i Hercegovinu nazivali – bivša! To su oni koji bi danas htjeli privesti kraju proces "humanog preseljenja" Hrvata iz Bosne u kninska zmijilišta i hercegovačke kontejnere, da bi nam na taj način iščupali srce. A srce naše domovine je Bosna, i Hrvati u njoj. Naša povijest, naša svetišta, naša kultura, naš identitet. Što će Hercegovina, duša hrvatstva, bez Bosne? Bez srca našeg naroda!
Tu im HSP debelo remeti račun. Neda iščupati srce, niti osakatiti dušu!
Neviđena hajka, primitivna i nesuvisla, digla se na HSP nakon potpisivanja Platforme i ulaska u Vladu FBiH. Oni koji nisu razumjeli bit stvari nasjeli su na medijski linč u kojima su se režimska i mizerno potplaćena novinska pera referirala na našu koaliciju sa socijaldemokratima. Ne znajući pri tom da je dr. Ante Starčević sagorio u borbi za socijalnu pravdu, u borbi za hrvatskog kmeta, slugu, za skidanje tuđinskih veriga sa malog, obespravljenog i socijalno najugroženijeg čovjeka. Ne znajući pri tom da je HSP prvi u Hrvata osnovao Hrvatski radnički savez, da je lički radnik, mučenik Stipe Javor bio predsjednik Poslovodnog odbora HSP-a, da je predvodio veoma utjecajnu „radničku frakciju" pod čijim su uplivom za kratko vrijeme NDH sačinjena brojna radnička naselja od kojih su najpoznatija ona u zagrebačkoj Dubravi i Osijeku.
Taj dio naše povijesti nas jednostavno prisiljava da otvorena srca prihvatimo suradnju sa svima kojima ta načela nisu sporna. Mi se nismo nikome priklonili, jednostavno, vrijeme i neumitnost političkog realiteta iznijeli su naš program na površinu kao najoptimalniji i gotovo jedini moguć. I upravo zato, zbog poštivanja tih temeljnih načela HSP-a, državnog prava i socijalne pravde, mi nastavljamo borbu za njih, za Bosnu i Hercegovinu, i Hrvate u njoj. Svi oni koji nam podmeću i nastoje našu borbu obezvrijediti, samo nas jačaju, daju nam dodatnu snagu da izdržimo.
Neprincipijelnost i mijenjanje stavova spram potrebama dnevne politike kod naših partnera, nas ne obvezuje na isto ponašanje. Nas obvezuje naša stranačka povijest, obvezuju nas povijesni identitet i integritet hrvatskoga naroda, obvezuje nas Starčevićev nauk. Obvezuje nas ovo hodočasničko mjesto, ovo prijestolje pravaške žrtve i ustrajnosti.
Zato nemamo pravo, niti namjeru, posebno danas na dvadesetu obljetnicu Kruševske tragedije, najpodlije i na najniži način podilaziti nikome od vas. Niti kao ljudima, a posebno kao glasačima.
Mi svima možemo pogledati u oči, cijelom hrvatskom narodu i bosanskohercegovačkoj javnosti.
Napose, u oči možemo pogledati političkim suparnicima koji nas napadaju i blate, a nisam siguran da oni mogu isto, nisam siguran da spokojni prolaze pored ovog mjesta. Jedino sam siguran u njihovu namjeru da obesprave hrvatski narod u BiH i da ga dovedu u poziciju nacionalne manjine.
Zato što nismo podli i prizemni mogli smo se uzdignuta čela okupljati i komemorirati na ovom mjestu.
Činit ćemo to i u budućnosti, i nikad, baš nikad nećemo propustiti priliku da se naklonimo žrtvi hrvatske mladosti koja je ovdje dočekana iz mučke zasjede. Nikad, baš nikad, nećemo reći da se ovdje dogodio tragični nesporazum ili nesretni slučaj. Ovdje se dogodio završni, zvjerski, čin pomno planiranog zločina koji, unatoč svemu, nije proizveo ono što je bila zamisao krvnikova. Ubijen je Blaž Kraljević i njegovih osam momaka, ali ostala je ideja, ostala je Hrvatska stranka prava, ostalo je nešto opominjuće.
Na koncu, možda ostaje pitanje zašto ovaj stravični zločin nije dobio sudski epilog. Više puta se pokušavalo pokrenuti proces, od 1992. kada je podignuta tužba preko odvjetnika Antuna Miličevića do danas. Bili smo nemoćni protiv silne birokracije i korumpiranog sudstva. Previše je onih kojima istina o ovom zločinu ne ide u prilog. Ali, zločin ne zastarijeva, mi nećemo stati, bit ćemo uporni u nadi i uvjerenju da će puna istina jednog dana izići na vidjelo.
Obilježavanje je potpomogla Elektroprivreda HZ H-B.
