Ne bojim se lokalnih nasilnika i nacionalno zaluđenih slugu. Samo mi je žao da su djeca pronijela i još uvijek nose ovo zlo vrijeme i našu obiteljsku tegobu. Jedino što želim je da odu što dalje odavde. Što dalje! I budu sretni. Šteficu Galić neće lako slomiti. Oporavila se od prvotnoga šoka što ga je izazvala hajka na dokumentarac "Neđo od Ljubuškog".
Film je to o njezinome suprugu, o njoj i još nekolicini Ljubušaka koji su 1993. smogli nadljudsku snagu javno se suprotstaviti progonu Bošnjaka te da ih, kako god mogu, spase od logora i terora. Film je izazvao gnjev u Ljubuškome, a Galić je i fizički napadnuta. Nakon što je nekoliko tjedana prikupljala snagu i oporavljala vlastitu obitelj od prijetnji, urednica mostarskoga portala tacno.net vratila se u javnost. I ne kani pobjeći.
Je li kažnjena počiniteljica fizičkog napada na vas 18. srpnja u Ljubuškome? Kako napreduje istraga?
"Ne, nemam nikakvu informaciju o tome kako napreduje istraga. Ljubuška policija me nije ozbiljno shvatila ni kada sam prijavila poziv na linč i medijsku hajku na mene i moju obitelj s lokalnih huškačkih portala, niti je učinila išta da nas zaštiti iako su im se obraćali ljudi s najviših državnih instanci BiH. Zaštitu je tražilo Udruženje novinara BiH, nevladine organizacije iz cijele BiH sa Srđanom Dizdarevićem i Svetlanom Broz na čelu, sve relevantne međunarodne organizacije, od EU do OESS, prije svih Dunja Mijatović iz ureda OSCE za slobodu medija, norveška veleposlanica Vibeke Liloe te ambasada SAD u BiH. Svi su tražili zaštitu za nas te da se ispita slučaj i počinioci privedu pravdi. Zahtjevi su stizali iz Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Islanda i Srbije, do Albanije, Moldavije i Armenije... Načelnik ljubuške policije je obećao zaštitu na prvim demonstracijama kad se prikazivao dokumentarac u Ljubuškom, profesionalno ju je i odradio. Također i na drugim. Nikad mi se više nitko nije obratio. Žalila sam se unutarnjoj kontroli policije zbog neprofesionalnog odnosa, jer su sve informacije koje sam im rekla, drugo jutro bile na tim istim huškačkim portalima. Netko iz ureda komesara policije Zapadnohercegovačke županije je prijetio i Ameru Bahtijaru, mom suradniku i prijatelju, kada ih je nazvao. Dakle, ja im ne vjerujem! Znam da dijele iste političke poglede kao i oni što mi prijete, i tako im daju dodatnu potporu. Voljela bih da sam u krivu."
Stalne prijetnje
Je li točno da je policija napad okarakterizirala kao tuču i remećenje javnog reda i mira, a da je uistinu bila riječ o posve neizazvanome napadu na vas?
"Da, policija je to izjavila ujutro novinarima iako sam im rekla da sam tu ženu vidjela na demonstracijama protiv dokumentarca, bila je jedan od organizatora. To je bio napad na mene, moju slobodu govora, kretanja, izražavanja, mišljenja... Postoje tv-snimci gdje ona govori što joj se ne sviđa na filmu i kako su otpremali naše Bošnjake iz Ljubuškog, kao i ostali sudionici demonstracija. A film je tu večer prvi put bio prikazan. Sigurna sam da ga nitko od njih nije ni pogledao a već im se nije sviđao. Iako su mi neprestano prijetili, ja sam ipak išla u šetnju svakodnevno, kao što sam i do tada godinama radila, uvijek istim putem. Te večeri nikog nije bilo na mjestu gdje smo običavali sjediti, a gdje bi inače uvijek bilo dvadesetak ljudi, djece, žena, što mi je bilo čudno. Na okolnim kućama su se zatvarale roletne jedna za drugom. Ljudi su ulazili u kuće. Sve je bilo čudno. I odjednom se iz mraka, s prijateljicom, pojavila ta žena koju sam vidjela na demonstracijama. Nasrnula je na mene tjerajući me i udarajući čime je stigla s takvim bijesom i mržnjom da to nikad u životu nisam vidjela. Optuživala me da sam kriva za kosti njenog oca koje da su iza općine u Ljubuškom, te izgovarajući i druge gnusne laži, između ostalih i da je ona s krim-policijom u ratu odnijela radio stanicu iz naše kuće. Bila sam u šoku. Počela sam se braniti, ali sam odustala. Toliko laži, mržnje i bijesa! Oni ne znaju drugačije: linč, batine i horde. To je bila kulminacija kampanje koja je danima trajala protiv dokumentarca i moje obitelji. Neđo je bio strastveni radio-amater. Svi su to znali u Ljubuškom, a i šire. Dao je radio stanicu svom prijatelju radio-amateru u Grude već početkom rata, upravo zbog priča koje su svakodnevno kružile kako izdaje sve informacije neprijateljima. To mu je bio najtužniji dan u životu. Nikad nam nitko nije pokucao na vrata da uzme radio-stanicu niti ga je ikad itko uhapsio zbog te radio stanice, a i zato jer je svaki poziv za front odbio - nije želio ratovati sa svojim narodom. Kako itko od nas može biti kriv? Sve te brutalne laži kruže stalno po Ljubuškom i oni i"
Zašto je takva atmosfera u Ljubuškome?
"Tko će znati! Zarobljeni umovi. Još uvijek u '41. Ili '71. Ili '91. Naravno, ne svi. Samo neki. Znam da su mnogi '93 bili prestrašeni. Strah je suština kukavičkog palanačkog duha. Ta nijema suglasnost većine... Zastrašujuća je šutnja dobrih ljudi u Ljubuškom i danas, dvadeset godina poslije. Sigurna sam da je strah glavni razlog, mada može biti i eventualno egzistencija ili neki interes, a vjerujem da mnogi i ne misle kao mi. Vlast je pobjegla na odmor, da ne bi imala stav na dan prikazivanja filma u Ljubuškom. Tajnica načelnika općine Ljubuški otkazala je njegov sastanak s norveškom veleposlanicom, koji je bio zakazan na taj dan s obrazloženjem da je na godišnjem odmoru!!! Gradonačelnik je kasnije dao izjavu lokalnim medijima kako je razočaran i da će se žaliti što je norveška ambasada financirala taj dokumentarac. Nije ga financirala ambasada nego Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške u Oslu. Nikada se nije žalio. U jednom intervjuu je također izjavio da je ovaj film izrežiran i da nema veze s našim Bošnjacima. To je samo ulagivanje njegovoj glasačkoj mašineriji. On dobro zna da su '93 svi Srbi i Bošnjaci dobili otkaze na poslu, oduzeta su im auta, ubijeni su ni za što krivi Bošnjaci: Ibro Osmić, Zaim Konjhodžić, Huso Karailo, Ramiza Delalić, starica koja je živjela sama i koju su mučki ubili spalivši joj dva Kur'ana pred vratima kuće. Njihove obitelji ne smiju upitati tko ih je ubio ni danas zbog straha što bi im se moglo dogoditi. Ubijene su još dvije osobe, također Bošnjaci, Mačak i Sabrina za koje su počinioci odslužili kazne. Ubijeni su i Mijo Grbavac i njegova supruga u tom periodu. Nikad nitko za to nije odgovarao, koliko ja znam. Srušene su dvije džamije u Vitini i Gradskoj. Zapaljene su kuće: Konjhodžić, Muminagić, Delalić, Mahić, Mesihović, Ibrulj, Biuk..., te poslovni objekti: Špago, Ćeško, Pajo... Opljačkana je gotovo svaka kuća. Bošnjaci su odvedeni u logor na Heliodrom u Mostar. Tamo su bili pošteđeni od kopanja rovova na prvoj liniji jer je netko od dobrih Ljubušaka urgirao za njih. U Gradskoj su sve kuće opljačkane i stoka odvedena. Tutine horde su harale Ljubuškim. Zastrašivan je svak. A oni uporno pričaju da se nikome ništa nije dogodilo. Dogodilo se! Iako u manjoj mjeri nego u susjednim mjestima. Ali to nije opravdanje. Znam da su mnogi dobri ljudi, pomagali našim prognanim sugrađanima tajno, ali mi smo to javno i konstantno radili ne krijući se ni od koga, iako smo bili izloženi gnjevu vladajuće oligarhije i nasilnika. Ostali smo ekonomski na koljenima, Hrvati su nas bojkotirali, nisu ulazili više u našu radnju. Ja sam išla raditi kod drugih fotografa i tako smo preživljavali. I tako godinama. Toliko gladna ne mogu biti da bih izgubila dostojanstvo ili učinila nešto protiv svoje savjesti. Nikad! Tako nas kažnjavaju i danas. I, to je tajna moje vitke linije. Nisu to ispadi uvrijeđenih i ugroženih, nego mračna, dobro organizirana akcija političkog podzemlja i ratnih zločinaca, preko NVO i udruga od Ljubuškog do Zagreba. Kontinuirane prijetnje smrću, šikaniranja, medijska hajka te prijetnje preko huškačkih portala, tako sirove, surove, monstruozne, nepismene, kao i snimanje Ljubušaka koji su se usudili doći na projekciju, predstavlja samo njihovo priznanje onoga što je u dokumentarcu rečeno."
Čista savjest
Jesu li prestali pritisci na vas otkad ste napadnuti? Kako živite?
"Prividno, sve se smirilo. Ali odnos prema meni je isti kao i u srpnju. Ja ne živim. Ovo nije život. Čekam njihov sljedeći atak na mene ili na ljude koji su govorili u filmu. Žao mi je zbog svih koji danas imaju probleme zbog udjela u dokumentarcu. A svi ih imaju. Sama sam u Ljubuškom u ovome. Mislim, javno. Moji prijatelji mi dolaze, javljaju se, pitaju kako sam. Mnogi se nisu javili, a očekivala sam ih. Ako iziđem, rijetki me pozdravljaju, ostali teatralno okreću glavu. Osjećam se kao šugav pas. Ne idem u šetnju ni na kavu. Svi se boje biti sa mnom. Ili ne žele. Češće sam u Mostaru s prijateljima. Tamo me ljudi prepoznaju na ulici, žele mi stisnuti ruku ili reći lijepu riječ. Dobila sam na hiljade pisama podrške iz naše zemlje, Hrvatske, Srbije, cijele regije, Evrope, Amerike, Rusije... Rastužuje me sve to jer tamo sam heroina, a u Ljubuškom komunistička kurva, udbaška drukerica, izdajica koju treba likvidirati, silovati, prebiti..."
Kako se osobno nosite s teretom, a kako vaše troje djece?
"Mogu se nositi s tim, jer sam sve to prošla '93. Samo, tada su batinali Neđu. Danas mene. Imam snage. Moja savjest je čista. Znam da sam ispravno postupila. Ne bojim se lokalnih nasilnika i nacionalno zaluđenih slugu. Samo mi je žao da su djeca pronijela i još uvijek nose ovo zlo vrijeme i našu obiteljsku tegobu. Voljela bih da su mogli imati sretnije djetinjstvo i život kao što smo ga mi nekad imali. Jedino što želim je da odu što dalje odavde. Što dalje! I budu sretni. Ako je to igdje danas moguće."
Jeste li zadovoljni filmom Svetlane Broz o vašoj obitelji?
"Da. Zadovoljna sam. Možda bi bila potpunija slika o Neđi da su imali priliku govoriti još neki ljudi, njegovi prijatelji iz djetinjstva, koji su prognani i razasuti širom svijeta: Niho, Mirso, Munib, Mujo, Omer, Fahro, Čedo... Ali, nisu bili tu. Neki više nisu među živima. Neki su se bojali pričati i to su mi otvoreno rekli. Oni su znali s kim žive. Ja, izgleda, nisam. Možda još i ne znam."
Potpora
Što je potrebno kako bi istina dobila pravo građanstva, ne samo u Ljubuškome, nego svugdje u BiH, gdje je cenzurirana i zabranjena?
"Potrebno je neprestano razgovarati i slušati. Jedino tako ćemo se suočiti s prošlošću, razumjeti i nećemo imati strah jedni od drugih. Jer, naš strah je moć nacionalističkih vođa i njihovih slugu. Mi nažalost, nemamo tu kulturu dijaloga. Ni jedna strana u BiH ne želi priznati krivnju obrazlažući je ničeovski akcija - reakcija, šta su oni nama uradili itd... Još se svi boje i misle da je najsigurnije šutjeti u svojim nacionalnim torovima. Nemati svoj stav ni mišljenje. Mislim da o zločinima jednog naroda trebaju i imaju moralnu obvezu progovarati upravo pripadnici tog naroda. Pogledajte šta se meni dogodilo, a ispričala sam samo svoju obiteljsku priču. Nisam lovac na ratne zločince niti svjedok u Hagu... Tko se u mojoj priči prepoznao, to je problem. Tako je svugdje."
Kako komentirate reakcije u Hrvatskoj? Je li vam itko pomogao, itko vas nazvao...?
"Nazvali su me prijatelji iz Hrvatske. Zvali su i mnogi koje nisam poznavala i dali mi podršku. Mnogi intelektualci i najveća hrvatska pera su pisali i stali na našu stranu: Božica Jelušić, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Boris Dežulović, Marinko Čulić, Branimir Pofuk, Ante Tomić, Ladislav Babić, Ljubo Ruben Weiss, Zoran Pusić i mnogi drugi. Hvala svima. Međutim, neki prilozi na hrvatskoj televiziji u početku prenijeti su na svoj način, zahvaljujući režimskim suradnicima iz Hercegovine, a iza njih je ostajao žalostan dojam. U smislu da gledatelji - najblaže rečeno - ostaju pred dilemom nisam li ja za sve to kriva jer sam unijela uznemirenje u do tada mirni Ljubuški, pa još "komunjare" u svemu imaju umiješane prste, te valjda ćemo više vjerovati zapovjedniku HVO-a koji se borio za našu stvar i slično. Kasnije se urednica ispričala a ti suradnici dobili otkaz. Hrvatski mediji - posebno štampa, osim Novog lista - nisu pretjerano pažnje posvetili svemu. Nisam sve ni mogla pratiti, jer sam bila pod stresom."
Hrvatica s greškom
Jeste li hrvatska državljanka? Jeste li Hrvatica? Osjećate li da bi Hrvatska imala dužnost da vam pomogne?
"Ja sam Hrvatica s greškom. Nemam taj osjećaj pripadnosti. Ne mislim da Hrvatska može išta učiniti da bi se popravila situacija u jednom Ljubuškom. To njih ovdje samo ljuti, jer osjećaju i to kao izdaju. Ne želim nikome da mu Ljubušaci pušu za vratom."
Jeste li očekivali reakciju političara iz Hrvatske?
"Ne. Nisam ja toliko važna. Ne vjerujem da bi to išta promijenilo. Ali promijenit će ulazak Hrvatske u EU. Nadam se da će tada Hercegovci shvatiti gdje im je mjesto. Voljela bih to vidjeti."
Bojite li se? Jeste li pokolebani, ili ste ponosni?
"Ne, ne bojim se. Ništa me ne može pokolebati toliko da se ne suprostavim zlu. To je naša ljudska suština. Ostajem svoja u sebi. Do kraja. Osjećam se i dužnom nastaviti ono što je Neđo radio i za što se zalagao. Pričali su mi da je u Ljubuškom na zidinama starog grada - Tabije, nekada pisalo: "Istina će pobijediti", koja je vremenom i(li) nevremenom izbrisana, i da je obveza da se istina o progonu dijela Ljubušaka, samo zato što su pripadali drugoj nacionalnosti i religijskom uvjerenju, sazna i sačuva."
