Iako bi po pravilu trebali biti u svakoj školi, logopedi svoje mjesto nisu našli u svim školskim ustanovama na području HNŽ-a, pa ni ZHŽ-a. I nije toliko riječ o nedostatku logopeda, koliko je riječ o školama koje logopede - ne traže.
Škole bez logopeda
Kako nam je kazala mr. sc. Ivana Šimić, profesor logoped iz Službe za psihofizičke i govorne poteškoće Doma zdravlja Mostar, jedina škola koja ima logopeda na području grada Mostara je Osnovna škola za djecu s posebnim potrebama.
"Problem je što škole nemaju ni logopeda, ni defektologa ni psihologa. Jedino što imaju pedagoge", kazala je Šimić. Iako nemaju statističke podatke koliko bi djece s govornim poteškoćama moglo biti na području grada Mostara, kazala nam je kako prema nekim njihovim internim istraživanjima, od njihovih pacijenata 71 posto su govorno-jezične poteškoće, dok u ostali dio spadaju psihičke i motoričke poteškoće. U Službu za psihofizičke i govorne poteškoće dolaze djeca s područja HNŽ-a, ZHŽ-a i HBŽ-a.
"Mjesečno dolazi oko 500 djece. I ovo je jedina ustanova koja ima multidisciplinarni pristup", kazala je Šimić dodavši da zajedno u jednom timu rade i defektolog, logoped i psiholog i radni terapeut. U Službi se radi s djecom i mladima od 0 do 18 godina, što znači i s djecom od samog njihovog rođenja. Tako rade i s djecom koja imaju Downow sindrom, cerebralnu paralizu...Također, rade i s odraslim osobama nakon moždanog udara. Zbog velikog broja pacijenata upravo stavljaju naglasak da bi sve redovite škole u svom stručnom timu trebale imati logopeda, defektologa i psihologa.
"Kao prvo to bi bila velika pomoć djeci, jer mi nismo u školama", kazala je Šimić dodavši kako u njihovoj službi svaki logoped vodi oko 50 djece. To bi smanjilo pritisak na samu Službu, ali bi ponajviše značilo za djecu.
Potrebni uređaji
Inače, ova Služba je u srpnju putem donacija dobila uređaj za prilagodbu govornog procesora, koja će uvelike pomoći djeci koja su na podešavanja morali ići čak u Zagreb i to nekoliko puta godišnje. - Iako je vrijedan i izuzetno skup uređaj, to nam nije dovoljno. Još nam trebaju tehnička pomagala za rad s djecom koja imaju druge poteškoće, kazala je Šimić dodavši kako postoje pomagala koja pomažu djeci koja imaju problema s mucanjem, tepanjem i sl. što bi značilo jedan aparat za više poremećaja.
