Hrvatski narodni sabor, kako je to najavljeno na prošlotjednoj sjednici Predsjedništva HNS-a, trebao bi biti održan u travnju ove godine. Veliko je pitanje hoće li ovaj sabor uistinu biti 'Hrvatski narodni sabor' ili će i dalje biti "krnji", odnosno, bez sudjelovanja svih hrvatkih stranaka, svih hrvatskih institucija kao i onih "koji se takvima osjećaju" ili će Sabor prerasti uskostranačke interese i autoritativne metode.
Također, pitanje koje se nameće hoće li sudionici skorašnjeg Sabora biti uistinu svi Hrvati, cjelokupni političko-društveno-akademsko-kulturno-vjerski čimbenici u BiH i njihovi gosti ili samo ono Hrvati i njihovi gosti za koje se iz HDZ-a BiH ocijeni da su "pravi Hrvati"?
Sadašnji Hrvatski narodni sabor sačinjava deset hrvatskih stranaka, a osim predsjednika HDZ-a BiH i HDZ-a 1990, rijetko tko bi znao nabrojati imena predsjednika preostalih osam. Na žalost, prije dvije godine, ovakav HNS sazvan je iz jednog jedinog razloga - zbog neulaska u federalnu vlast dva HDZ-a.
Danas, dvije godine kasnije, isto su spremni učiniti i to upravo s SDP-om, kojeg su isključivo držali najvećim krivcem neulaska u vlast "legalnih i legitimnih Hrvata", i to pod daleko nepovoljnijim uvjetima te, ma koliko to ne žele i neće kazati, uz brojne "dealove". Između ostalog i onaj da jedno ministarstvo iz hrvatske kvote predaju SNSD-u Milorada Dodika.
Na kraju krajeva, pitanje svih pitanja je i žele li "legalni i legitimni predstavnici Hrvata" uistinu ući u Federalnu vladu, sjesti na "užarene" fotelje, potpirivane vatrom visokog stupnja gospodarske krize u BiH, najave prosvjeda, tradicionalnog nedostatka novca i mali milijun ostalih problema ili će neulazak u Federalnu vladu biti "misao vodilja" predizborne kampanje općih izbora sljedeće godine? Treba li spominjati da će, u takvoj konstelaciji snaga, biti u podređenom položaju u Federalnoj vladi?
Na ovu temu dvojbe su i kod druge strane, od strane "legalnih i legitimnih Hrvata" popularno nazvane "hrvatskim izdajnicima", HSP i NSRZB: Mudro, izaći iz vlade i sve probleme "velikodušno i u demokratskom duhu" prepustiti "legalnim i legitimnim" ili nastaviti političko životarenje. Ujedno, tko god dočeka kraj ove 2013. u ministarskim foteljama bit će dežurni krivac za sve.
"Pravi Hrvati" i "izdajice", "legalni" i "nelegalni", "legitimni" i "nelegitimni" samo su zaoštrili ionako loše i mučne odnose među hrvatskim strankama, a posljednji Hrvatski narodni sabor umjesto da, između ostalog, bude i nadogradnja Kreševske deklaracije, postao je okupljalištem jačeg HDZ-a, slabijeg na "infuziji" i još osam malih stranaka kojima je autoritativno onemogućen svaki daljnji politički korak bez "zelenog svjetla" jačega, o razvoju i jačanju da se i ne govori.
Naime, prava je šteta što se hrvatska politika u BiH ograničava samo na dva HDZ-a i HSP, pa i NSRZB. Prava je šteta što ne postoji jaki HSS-NHI ili samo HSS, kako god, što je i HKDU izgubio nekadašnji politički utjecaj i za njega se danas skoro ni ne zna. Danas su ove stranke oslabljene i skoro potpuno i planski uništene, dovedene u marginalan položaj.
Pred Bosnom i Hercegovinom su teški ali i povijesni dani, što nikako nije samo blijeda floskula: promjena Ustava zemlje, nastavak puta prema EU, a s tim i određivanje budućnosti svih naroda i građana u BiH. Pa tako i Hrvata.
Svjedoci smo novije povijesti i pogrešaka tadašnjih vodećih hrvatskih predstavnika. Naravno, kao najjača i najutjecajnija stranka, za sve pogreške prošlosti najviše se i opravdano krivi HDZ BiH.
Stoga, u slijepoj želji za mesijanskom ulogom, tko bi bio toliko neoprezan, lakomislen i politički naivan da sve eventualne pogreške, vođen političkim ekskluzivitetom, "ekskluzivno" svali samo na svoja pleća i na pleća vlastite stranke?
Tako će i Hrvatski narodni sabor pokazati kome je daljnja podjela među hrvatskim političarima (ma što oni mislili jedni o drugima) važnija nego budućnost njihovog naroda u BiH. Bit će jasno jesu li zanemarili dugogodišnje netrpeljivosti i konačno preuzeli odgovornost za budućnost svog naroda, za svoju zemlju.
Hrvatski narodni sabor pokazat će jesu li hrvatske vođe prepoznale taj trenutak - jesu li lideri ili pokorne sluge vlastite egocentričnosti.







