Svibanj mjesec 1992. godine, gotovo ljetni dan, vlada apsolutni mir i svi se čudimo takvom miru sve do 17 sati. Sa Gomile 160 dolazi vijest – prema Ljubuškom idu rakete iz pravca Stoca.
A onda sve se protreslo, na zapadno predgrađe pale su rakete iz VBR-a. Zrakoplovi su ubrzo korigirali ciljnike i slijedi novi raketni napad uzduž glavne ulice. Zavijanje hitne pomoći i za samo nekoliko minuta saznajemo da je dvoje djece poginulo, a jedna osoba teško ranjena. Za tri tjedna i ona je preminula u KBC-u Split.
Nitko nije odgovarao za ovaj zločin, a saznajemo niti srpski general Momčilo Perišić, jer to mi ljubušaci nismo tražili.
Jel opet nismo tražili zbog «viših» političkih ciljeva. To smo mi Hrvati, nestabilni i zaboravljivi, a možda uskoro Shrvati.







