Jutro nakon što je stigla vijest da je umro Hugo Chavez otvorio sam Facebook. Umjesto uobičajenih stvari, Balaševićevih stihova, citata slavnih filozofa i mudraca o tome kako započeti dan i pokojeg "smiješnog linka koji se mora vidjeti", stajali su poredani kao u stroju izrazi sućuti, odnosno, da se okoristim popularnom anglosaksonskom skraćenicom - RIP-ovanja pokojniku iz daleke nam Venecuele.
I nije to sad nešto veoma čudno, uostalom popularna RIP-ovanja (Rest In Peace) su danas jako česta, jer i poznati i slavni umiru, a i mi smo, kao dio svijeta, pa je RIP-ovanje ljudima kojima si se kroz život divio ili si ih jednostavno poštovao sasvim normalna stvar. No, ono što mi je odmah bilo čudno je to što su posljednji pozdrav, citiram, "Presidenteu", "Comandanteu", "Legendi" i "Ocu" slali manje-više svi. I moji prijatelji lijevi i desni, i oni partizanski i oni ustaški orijentirani, i Srbi i Hrvati, i Bošnjaci i Bosanci, i muslimani i katolici i pravoslavni, i oni koji su za Kralja i oni koji su za Antu, zaposleni i nezaposleni, navijači Dinama, navijači Zvezde, i Red Army i Ultrasi.
Ne pretjerujem, bilo je tu devedesetak RIP-ovanja samo pri prvom jutarnjem pregledu Facebooka. Mahao mi je pokojni Hugo tog jutra s Facebooka, čas u uniformi, čas u odijelu, salutirao mi dekoriran crvenom pozadinom ili onom u bojama venecuelanske zastave, bilo je i onih slika s porukama "Viva la Revolucion". Cijela Regija ustala je RIP-ovati pokojnika iz daleke nam zemlje, da sam ga, u tom tužnom času, onako u šali, ako je šala zgodna za takve trenutke, nazvao - Yugo Chavez!
Ti moji prijatelji na Facebooku, zapravo su svi dobri ljudi, ali takva su vremena i u takve nas je pretince ova naša centrifuga razbacala da se, inače, normalnim danima rijetko oni mogu složiti oko bilo koje teme. Sjevnut' će varnice oko bilo čega, od politike, prošlosti, nogometa... A evo, sada, u slučaju Chaveza su bili gotovo jednoglasni.
Uz prigodno okačenu sliku pokojnog predsjednika iz sretnijih i zdravijih dana, zalomio se i pokoji citat kontra kapitalizma, drske hegemonije Jedine Sile i njezinih ekonomskih satelita, globalizacije, naftnih kompanija, stvarnih vladara svijeta, MMF-a, stranih kreditora i sličnih pojava. Čitav meni poznat dio Facebooka mi je tog jutra pred očima ustao odati počast preminulom Hugu Chavezu, kao zadnjoj svijetloj točki u mraku današnjeg Svijeta, što me je, da budem iskren, neodoljivo podsjetilo na ono kad sam imao pet godina i kad su prekinuli TV program zbog važne obavijesti "našim narodima i narodnostima, radnim ljudima i građanima". I odmah sam se i nasmijao jer sam se automatski prisjetio i one, u devedesetim godinama popularne devize - "Nisam ja plak'o, ja sam taj dan od sreće okretao ražanj!".
Utjecaj venecuelanske politike na naše živote u BiH i Regiji je inače toliko enorman da se odlazak prvog čovjeka te zemlje morao odraziti i na naš život. Karikiram, naravno. Vjerujem da postoji dosta naših ljudi, makar smo iz Geografije morali znati puno toga, koji ne znaju točno locirati Venecuelu na karti. S Venecuelom, nagađam, vjerovatno nemamo nikakvu ili užasno slabu ekonomsku suradnju, a, bez provjere, mislim da u glavnom gradu Venecuele nemamo ni ambasadu ili konzularno predstavništvo. Pa, čemu onda sva ova RIP-ovanja i što je nama Hugo?
Ono što većina ljudi o Chavezovoj zemlji ovdje zna je da leže na nafti i da se Chavez jogunio i prkosio Amerikancima. Izgledao je poput nekoga tko ne da u svoje, koji ne dozvoljava da mu zemljom šetaju razni Visoki predstavnici i strani supervizori. Našim ljudima to je bilo sasvim dovoljno. Sasvim dovoljno da Chaveza percipiraju kao jednog od rijetkih opozicionara u današnjem svijetu, kao romantičnog heroja koji stoji sam pred tenkovima, kao onaj student svojevremeno na Trgu Nebeskog mira u Pekingu. I koji, usput, čini utopijsko dobro svom narodu. Ovdje su mnogi u njemu vidjeli rijetkog političara koji otima dio kolača multinacionalkama i daje kolač siromašnima, mnogi su vidjeli Robin Hooda koji prkosi zlom Šerifu iz Nottinghama. I koji, sasvim suprotno našim političarčićima, tura lovu od nafte u džepove vlastitog naroda, koji ga, zauzvrat, sretnih lica blagosilja cvijećem i svi skupa gledaju ozareni u suncem okupanu budućnost, dok Hugo zbori mudre riječi protiv zlih sila koje žele čim prije rasčerupati nacionalno blago.
Iako je bio nazivno socijalist, sviđao se Hugo, očito, i onima koji su po nekakvom defaultu desno i nacionalno orijentirani. Na čudan način se sviđao i onima koji su katolici i o komunistima nemaju lijepih riječi, a socijalist im je samo drugo ime za "komunjaru", a evo i pravoslavna Srbija mu čak odlučila dati odlikovanje. A sve to, zapravo, puno više govori o našoj dešperatnosti, očaju BiH i Regije, našom slabom ili nikakvom vjerom u vlastite snage i vlastitu političku strukturu, nego što govori o pokojnom Chavezu. Kao davljenici koji se i za slamku hvataju očajnički tražeći svog Robin Hooda, a kako takvoga nema među našim političarima, našli smo pokojnog Chaveza! Sve ono što ne znamo modelirati od sirovine naših političara našli smo u idealiziranoj slici dalekog lika iz Venecuele. Nama je, ionako, uvijek lakše bilo obožavati čovjeka, nego sustav. Ionako nam je bilo lakše stvoriti Vođu, nego sustav koji od bilo koga neće stvarati vođu.
I time se, još jednom otkriva naš neupitni talent za stvaranje kulta ličnosti, kojem smo sklonost pokazivali i previše puta. S tim da nam je Chavez još prihvatljiviji, jer je daleko, a na daljinu do nas dopiru samo odabrane osobine navedenog lika, pa smo ga lakše skloni idealizirati. Kao kakvog lika iz stripa, nekog superheroja, koji s dva poteza rješava stvar. Iako nama ni blizina Vođe nije problem za idealiziranje i klanjanje. To znamo, zar ne?
Što se Chaveza tiče, lakše je bilo zaboraviti da su i njegove stvarne ovlasti zapravo bile u mnogu ruku diktatorske, a nacionaliziranje državnog bogatstva, ma koliko nama ovakvima, gologuzima i oslobođenima državnih dobara, to izgledalo simpatično (jer smo mi svoju šansu da sačuvamo javna dobra zauvijek propustili), po pravilu vodi etatizmu, odnosno zemlji s javnim životom pod kontrolom državnog aparata, kojeg opet, i u venecuelanskom slučaju, čini klika odabranih i podobnih istomišljenika. Na čelu s populističkim državnikom, koji skoro po defaultu ima diktatorske osobine i koji se ponaša po klasičnom obrascu - Prvo Ja, pa država (koja je jednako Ja), pa poslušnici (koji su, opet, jednako Ja), pa vama ostalima što ostane.
San o besplatnom školstvu i zdravstvu, kojim idealiziramo i Venecuelu i Kubu, čini nam se tako lijepim i tako našim (s tim da je nas netko gadno probudio iz sna) da na spomen ta dva pojma pristajemo, iz žala za istima, zaboraviti potpunu sliku Chavezove Venezuele. Ta zemlja, nažalost, nije nikakva Dembelija ili Utopija, tamo nisu svi bogati i nemaju svi koristi od nafte. Čak što više, prosječan stanovnik Venecuele je prilično siromašan, pogotovo gledajući kvalitet života po našim, zapadnim standardima. Na kraju krajeva, makar smo i mi sami dovedeni na nivo najsiromašnijih u ovom dijelu svijeta, vjerujem da se nitko od naših ne bi mijenjao za život prosječnog Venecuelanca.
Zapravo, bez istraživanja stvarnog stanja stvari, i sami upadamo po tko zna koji put u vlastitu klopku idealiziranja Velikog vođe, Srbi bi rekli Vožda, kao da zaboravljamo domaće primjere iz bliske nam prošlosti, ali, zašto ne reći - i primjere iz sadašnjosti.
Tako i naša Hasta Siempre Facebook revolucionarna djelatnost, kako bi je nazvao moj zagrebački kolega i prijatelj Marko Smiljić, ta naša potreba žala za odlaskom Chaveza zapravo je odraz one konstantne balkanske potrebe za čvrstom rukom, Velikim vođom, koju smo prenijeli iz plemenskih dana sve do socijalizma, pa zapravo neokrznutu donijeli u prezent i svako malo tu potrebu aktiviramo, uglavnom na sve veće i veće bezveznjakoviće. A onda, po opetovanom razočarenju, tu istu potrebu stavimo nakratko u stanje hibernacije. A kako su nas trenutno svi naši razočarali, ovako mlitavima i umrtvljenima, Chavezova smrt nam je došla kao naručena, da svoju iskonsku potrebu za Vođom malo prozračimo. Do nove prilike da je isučemo na domaćem terenu.
