Rijetko u kojoj zemlji žive čovjekolike kokoši. U Bosni i Hercegovini jesu. Jer naime, Bosanci i Hercegovci, bili oni Hrvati, Bošnjaci ili Srbi, imaju vrlo kratko pamćenje, a usput znaju brojati do tri. Svake četvrte godine restarta im se unutarnji nadzorni sustav i sve krene iz početka. Baš kao u kokoši. Kradete li joj jaja, ona to neće primijetiti dok broj ne spadne na tri.
U vas, djeco, sve zajedno, nemam nimalo povjerenja
Zanimljivo je da se baš Budimirova nova stranka zove Stranka pravde i povjerenja. Naime, mnogi se sjećaju obrazovanog i elokventnog gradskog vijećnika koji je oštro debatirao o budućnosti Grada Mostara. Mnogi su tada imali nadu da rasprava o idejama, planovima i mogućnostima, temelj svake politike, nije nestala u Bosni i Hercegovini. Dvije tisuće glasova koji su tada dodijeljeni Budimiru bili su mu povjereni upravo unatoč pravaškoj stranci iz koje je dolazio. Bio je politička veličina.
A onda su došli vlakovi. I to bugarski. Nekako u vremenu kada se pričalo o velikim planovima s Končar i Talgo vlakovima, Budimir je ustvrdio da je Bosnu i Hercegovinu pregazio bugarski vlak. Odnosno da im je HDZ Bosne i Hercegovine softverski ukrao izbore. Prisjećam se tada da je HDZ 1990., koji je s HSP-om BiH tada bio u koaliciji, zatražio ponavljanje izbora u Čapljini i zanimljivo je da se bugarski vlak dogodio ni manje ni više nego dvaput. Drugi put je taj vlak, unatoč strožoj kontroli glasačkih kutija, osvojio znatno veći postotak u svojoj izbornoj pobjedi u Čapljini jer je definitivno HDZ motivirao svoje biračko tijelo da ga još jednom podrži. Nikakvog vlaka nije bilo u Čapljini, a vjerojatno ni u ostatku države. Postoje samo indoktrinirani, predefinirani birači stranaka koje godinama upravljaju ovom zemljom. I onaj drugi blok, koji ne glasuje i kuka.
No bugarski vlak nije zasmetao Budimiru da zanemari izborne rezultate i sjedne na grbaču svom hrvatskom narodu, unatoč činjenici da su oni ovaj put izabrali Čovića i HDZ za svog legitimnog predstavnika. Ušao je u koaliciju sa SDA-om i SDP-om i u posljednjih par godina zakočio sve moguće mehanizme zdravog funkcioniranja BiH, a usput i degradirao branitelje svojim prepucavanjem s resornim ministrom Helezom. Nije mu pritom palo na um da ne bude satelit SDA, nego da se kompromisom i razumijevanjem, na kraju krajeva, povjerenjem uistinu izbori za pravdu branitelja na koje je navodno toliko bio ponosan.
Stoga ne znam tko danas da mu vjeruje što organizira stranku na isti način na koji to čine i njegovi uzori SDA – uvali par Bošnjaka u glavna tijela i ponaša se kao multietničan zastupnik bolje Bosne i Hercegovine, a u biti se bori za interese svoje unutarstranačke, ničim opravdane, elite. Ne vidim ozbiljnu budućnost njegove nove stranke, osim da i dalje služi za potkusurivanje nacionalnim kvotama, kao i dosad.
Čovjek dok je živ, onda je visok, a kad umre, onda je dugačak
Nešto bolju budućnost prognoziram Komšićevoj novoj stranci. I ona se baš simbolično zove Demokratskom frontom. Dakle, od ranije socijaldemokracije, odbio je socijalni aspekt i dodao mu front. Front je ono u čemu je Komšić specijalist, samo se prisjetite konfrontacije sa srbijanskim predsjednikom, njegovog bijesnog mahanja pesnicama, galame u Bakirovih 60 minuta, kada je Bakir izrekao Maratonaca dostojnu rečenicu: "Pusti neku propagandnu!"
Njegova je nova stranka nešto instinskije multinacionalna, ako se uopće može odrediti stupanj nečije multietničnosti. U njegovoj novoj stranci jesu i Bošnjaci i Hrvati i Srbi, ali je činjenica da su to mahom izopćenici iz aktualnih političkih elita. Dobar dio ljudi uvjeren je u pravi Komšićev put, ali podsjetit ću vas da su to isti oni ljudi koji se zaklinju još uvijek i u Titov put pa danas u društvu ne vidimo ni slova od tog puta bratstva i jedinstva, ponajviše sve suprotno tome. Dakle, nije da ja toliko sumnjam u Komšića, nego ne vidim jednu zajedničku volju u ljudi koji bi tog Komšića, na kraju krajeva i zaokruživali. Jer prisjetimo se kakvo je njegovo biračko tijelo – radi se o ljudima koji ne znaju jesu li došli ili pošli jer na listićima za trojicu nacionalnih članova predsjedništva biraju pogrešnu kolonu. To su ljudi koji, dakle, ne shvaćaju ni koncept vlasti koji nam je u Daytonu nametnut. Ne sumnjam ja da tu ima i logike u stilu "mi ne prihvaćamo etničke, nego građanske principe", ali gospodo, podsjetit ću vas da ste se u tim principima okomili na najslabiju kariku, iako se prema rezultatima posljednjih izbora jasno moglo vidjeti da je ta skupina birača lako mogla poljuljati bilo kojeg od kandidata drugih dvaju naroda.
Politiku u kojoj će se okomiti na najslabijeg da pokaže da je najjači Komšić potvrđuje i potpunim odricanjem od bilo kakvog političkog angažmana u zapadnoj Hercegovini. Možda napravi kakav solidan prolaz na sljedećim izborima, no ne predviđam mu ozbiljnu političku budućnost... nešto kao što je napravila Naša stranka, najbliže tome.
Oprosti Bili, Laki je malo nervozan, znaš, umro je Pantelija
Zanimljiva je veza ovih triju političkih likova. Svi su predsjednički tipovi. I svi pucaju previsoko i ukoso po nacionalnoj liniji. I nijedan ne poštuje ono za što se izdaje. Ali najdalje je u tome dogurao treći – Vlajki.
Emil Vlajki, potpredsjednik RS-a iz reda hrvatskog naroda čak ni ne pokušava da skrije da je na vlast došao iskorištavajući nakaradne izborne procese u Bosni i Hercegovini. On degradira sve moguće tvrdnje o ovoj zemlji. Najprije, anulirao je multietničnost Republike Srpske izbrisavši Hrvate s političke scene trenutno najvažnijeg tijela ovog entiteta – onog u kojem sjedi i Milorad Dodik. Dalje, da bi to učinio iskoristio je radikalnu struju u Republici Srpskoj, ekstremna desnica nikad ne vodi u budućnost. Potom, ne krije da mu je cilj svrgnuti Dodika, što se može pokazati kao vrlo opasna stvar u koalicijskim preslagivanjima, vidjeli smo to najbolje u Vladi Federacije BiH u posljednjem mandatu kod slučajeva Lijanovića – marginalna politička figura potpuno je okrenula rad središnjeg izvršnog tijela u entitetu na svoj mlin.
Njemu i njegovoj Partiji ekonomske i socijalne pravde čak predviđam najsolidniji politički uspjeh. Kada se napokon šestorica glavonja uspiju dogovoriti oko pitanja Sejdić-Finci, tko će braniti Emilu Vlajkiju da se kandidira za pozicije bilo kojeg naroda: po rođenju može biti Hrvat, po vjeroispovijesti može u ostale, svojom savjetničkom pozicijom u Beogradu više je nego sposoban zastupati Srbe... da, sada se trenutno ne mogu sjetiti jedino na koji bi način implementirao svoje bošnjaštvo. Ali on sigurno već zna. Makar se ja ne mogu odmah ovako sjetiti iz glave.
A građani i narodi u Bosni i Hercegovini pamte samo tri po tri godine, kao kokoši. Pa eto vam ih, birajte svoje maratonce, političke dugoprugaše.
