Prođe i ovaj Praznik rada. Uglavnom smo ga proslavili tradicionalno, dostojanstveno se oblokavajući "teretnom" pivom i masteći veselo usta ćevapima i kobasicama s roštilja. Dimilo je na sve strane, ponegdje se i zapjevalo, a pala je i pokoja tuča. Ritualno, kako to naši već rade kad su siti i napojeni. Razbrekne sve to pojedeno i popijeno u našim stomacima, sunce udari u glavu, treba se negdje ispuhati.
Doduše, nismo mi jedini, dimilo se i tuklo i po Zapadnoj Europi, ali tamo to rade iz nekakvog socijalnog bunta. Šta'š, pusta je to sirotinja - tamo se na Praznik rada tuku zbog nekakvih radničkih prava, socijalne nepravde, neravnopravnosti. Kod nas to rade jer su se previše nazviždili alkohola i jer je u njima nabujala energija iz masnog mesa. Uostalom, znate li nekoga tko je ikada na ovim prostorima za roštilj dovukao premalo mesine?
Kakav, bolan, socijalni bunt? U Bosni i Hercegovini? Ma, dajte molim vas! Da sam pao s Marsa (dakle, da sam nekom srećom izvanzemaljac) i da sam pao baš na Praznik rada u Bosnu i Hercegovinu rekao bih da ovdje nema socijalne nepravde i da su svi ekstremno zadovoljni. Druželjubivi, zajapureni i raspoloženi, roštiljaju, zezaju se, pjevaju. Dolce vita, rekli bi Talijani.
Kad god čujem da nam netko sa sigurnošću, želeći opisati jadno socijalno stanje u državi, ozbiljna lica i još ozbiljnijeg glasa s TV ekrana najavi skori socijalni bunt, ja se nasmijem. Majke mi moje mile, nasmijem se. Koliko god da je situacija zbilja katastrofalna, gotovo da umrem od smijeha. Srećom, poživim još malo da se svaki put iznova nasmijem svim tim ozbiljnim analitičarima, jer ozbiljni socijalni bunt će, odgovorno tvrdim, izbiti prije u Monte Carlu nego kod nas!
Naravno, tu i tamo se nađu radnici neke tvrtke koju su raznijeli sokoli naše privatizacije, koji u očaju odigraju na zadnju kartu – okupljanje pred zgradom Vlade ili Skupštine i štrajk glađu. No, iskreno, tko ih šljivi? Tko to suosjeća s njima? Ne samo da ih ne šljive oni iz zgrada Vlade ili Skupštine, nego prolaznici okreću glavu, prebacuju TV program, prave se da se to događa isključivo drugima. Sve dok je tako, dok nema empatije za druge i njihov očaj, sve dok tuđu nesreću ne budemo shvaćali kao potencijalno svoju vlastitu u bliskoj budućnosti, od socijalnog bunta nema ništa.
Naravno, postoji u ovoj zemlji puno obespravljenih i očajnih, i previše. Razvojačeni, besperspektivni, zaobiđeni, ostavljeni, prevareni, ali sve je to tanka nada za izlazak na ulice. Jedino instrumentalizirani od političkih stranaka ljudi se kod nas dižu. Ali, kako su kod nas svi manje – više na vlasti, i kako je opozicija gotovo nepostojeća forma, onda nema ni instrumentaliziranih socijalnih nemira. Za stranačke ambicije dovoljni su navijači ili, eventualno, vjerski fanatici. Pouzdanija kategorija. Baš kao što su pouzdani uposlenici javnih tvrtki i institucija koji su posao dobili po stranačkoj ili rođačkoj liniji. Ti se nikad zaozbiljno ne bune, samo ozbiljno zaokružuju.
A opet, da se vratim na socijalnu svijest naših naroda. Znam ja nas, jeb'o ti nas, reče onaj, i, bome, ja od te izjave ne čuh pametniju. Daj nam ćevapa, bureka, pive, kave i cigara te da ostane nešto kusura za kladionice, i naš narod dovoljno zadovoljan da se energično ne buni! Od "velikih investicija" daj nam solidan polovan njemački auto s nešto manje od 200.000 kilometara staža, markiranu garderobu s buvljaka, brendirane cvikere od švercera i, ako baš mora, kreditić za školovanje djece , od čega uzmemo dio za kupnju LCD televizora – i to je sve što nam treba! Naravno, kukat će se stalno da se nema, ali nikada ozbiljno nećemo podići dupe za tražiti solidniji život. Jednostavno, pristali smo i sad šutimo. Demantirajte me, ali nama opis solidnog života staje kod onog njemačkog polovnjaka i onog viška love za počastit' društvo u birtiji. Kakva putovanja, kakvo crno učenje, kakvo crno ulaganje u sebe? Ako već ulažemo u sebe neka to bude piva s deset upola s lukom.
Opet odgovorno tvrdim, jedina šansa za socijalni bunt doći će onog trenutka kada nam podignu cigarete na 10 maraka po kutiji, ćevape na isto toliko, kada burek bude 8 maraka, a kava 5 maraka! Iako bi se, vjerujem, i tada mnogi snašli, kao što se snalaze i sada. A kao što znate, burek, pivo i kobasice, godinama prilično solidno drže istu cijenu. Cigarete, doduše, poskupljuju, ali raja voli pušiti pa to ti je! Ma, sve da nam sunce zaklone, opet ćemo pušiti! Čak i ako se čudo dogodi pa nam kolektivno dogori do noktiju, opet ćemo popušiti neku nacionalnu dudu varalicu – i ostati na onom klasičnom - "šuti, dobro je, može i gore".
