Ples po siromaštvu

Ljubuški gimnazijalci osvojili drugo mjesto na temi "Problem siromaštva općine Ljubuški..."!

Blizu je matura. Još jedna generacija je dosegla formalno-administrativnu crtu zrelosti. Idu njihovi svibanjski, lipanjski dani radosti, glazbe, pjesme, plesa, zagrljenosti...ponekog prvog pijanstva, ljubavi...dani sjajne radosti...iskrene i nevine.

Biti će maturalna noć...kulminacija sreće. Već sutradan te djevojke i mladići će početi starjeti s melankolijom uspomena na te dane. S tim sijećanjima koja nebi izblijedila ni za milijun godina.

Životna faza trešnjinog cvijeta, sa sniježnom bijelinom smijeha, najopojnijim mirisom koji u životu može zamirisati u lelujavim laticama koje trepere od lahora mladosti, radosti...bezbrižnosti.

I to j.....,bezbrižnosti? Dali i bezbrižnosti?Ali moralo bi biti najviše...osjećaja bezbrižnosti.Ta oduvijek su ti dani, mjeseci, godine,vrijeme kada je biti živ divota.

Ali oni pišu o siromaštvu. Ti naši gimnazijalci su izabrali tu temu...ili je ta tema izabrala njih? Prije će biti ovo drugo.

Jesu li to ova naša djeca već u životnim vrtlozima u kojima se ne živi,nego se sa životom tuče? Jesmo li im ukrali to vrijeme trešnjinog cvijeta?

Ove godine je trideset i pet godina od mature moje generacije, koja je bila jučer. U jedno sam siguran, nismo bili siromašni, pričali a kamoli pisali o siromaštvu.

Bili smo poput leptira. Poletni, lepršavi, zanosni...iako u okružju ideološke dogme, cvijetali smo, disali život, mladost...punim plućima. Doživljavali smo groznice Subotnjih večeri, plešući s Travoltom, Oliviom Newtn John...uz Boney M., ABBA-u, Azru, Bijelo dugme...

Žal za mladošću se rijetko ispoljava ali u čovjeku tinja...doživotno.

Ipak ako je ona proživljena, neopterećeno i bezbrižno, sijećanja iz nje se pohrane u dragocijenu škrinju čovjekove psihe. Kada se ista, jednog dana otvori poput raspuklog nara, te uspomene su jedini zdravi impulsi. Svi ostali su uglavnom traumatični.

Svi mi koji smo ovdje rođeni, bilo kada, rođeni smo u nekom turbulentnom vremenu luđačkih konotacija i obilježja.

I ovogodišnji maturanti cvijetaju u vremenu, prostoru i ozračju koje je loše za cvatnju.

Ako su a eto jesu pod bremenom siromaštva i straha, onda smo im MI krivi. I to svi. Netko aktivno, netko pasivno.

Kada je ova mladost dolazila na ovaj svijet dolazila je nama, jer smo je mi stvarali.

Radi njih smo se morali suprostaviti onima zbog kojih oni sada, mjesto da pjevaju i plešu svim odama mladosti-radosti, razmatraju uzroke i posljedice siromaštva.

Naši maturanti će uskoro početi sa svojim integracijama u naš (klasično ustaljeni) institucionalizam ljudske zajednice a da su, već u startu zakinuti za bezbrižnost i smiraj vjere u sutra.

Već su pod dogmatskom preventivno-normativnom lupom i države, sustava...vječite Balkanske idiotkracije i njenih doktrina, ideologija, trendova i kojekakih sablazni.

Ova će se mladost ipak oduprijeti tim ropstvima uniformizma, uštogljenosti, klišeja jer očito je već, tako rano, shvatila postojeću vladavinu egoističnih sustava vrijednosti, licemjerstva i snobovštine, podmuklosti vladajućih kojoj u cijeloj Europi nema premca.

A mi stare prdonje...valjda im dugujemo barem ono najosnovnije: Ispriku što im predajemo ovako kontaminiranu zemlju i životnu filozofiju.

A zemlju smo posudili, misleći da smo je prisvojili.

Naši maturanti su toga svijesni i zemlju posuđuju od svojih maturanata.

Pamet koju im dajemo...valjda neće zadržati.

Neka ih čuva dragi bog.