Zaboravi... ako možeš!

Drago je tada (i sada) bio jedan od nas. Kikašovski rečeno: "čovik iz ove grebene doline suza". Bijaše Jugoslavija... i Bosna i Hercegovina, socijalizam, komunizam...

I bijaše tako, kako bijaše. Drago je živio i radio, baš kao svi mi iz ove doline. Od prvog do prvog, uz znoj i žuljeve. Ja se sjećam snažnog, zdravog, sportskog čovjeka, koji je imao svoj komadić ove Hercegovačke biosfere i bio u potpunosti usklađen sa dijelićem sunca, koje mu pripada. Ništa izvan kruha našeg svagdanjeg.

Onda je došlo naše vrijeme rata. Baš po Balkanskoj vremenskoj zakonomjernosti. Ovaj put rat je došao s Istoka u Proljeće, kada ratovi ovdjeobično počinju.
Pa kada je rat, ratovati se mora.
Neka nova vlast iz novih organa u novoj državi posla ratni poziv svima, pa i Dragi.
Drago se odazvao, naoružao, pozdravio i došao. Na raspolaganje, nekim novim komandantima po novim ratištima i neprijateljima.
I ratovao je čovjek od početka do kraja. Za domovinu, dom, narod svoj. Za sutra, slobodu, djecu... za mnogo ideala.

Nijedan čovjek nije rođen za rat, pa ni Drago, nije ga niti tražio, želio, a nije mu se ni radovao. On je jedan od nas. Jedan koji je živio da živi, jer koga bog stvori mora živjeti, makar i na Balkanu.
Ali ovdje čovjek postaje ratnik u trenutku. I Drago ne završi među brdom kostiju nego postade ratnik-branitelj.
Dođe vrijeme mira i on odmahnu rukom i nastavi živjeti ispod onih istih sunčevih zraka s znojem i žuljevima, ne misleći gdje je izniklo sjemenje njegovog bojevanja. Gdje su ga raznijeli ratni vihori i tko ubire te postratovske plodove. Kao da je čovjek na bojišnicama plesao nekakav banalni ples, onako luckasto, bezrazložno i zanosno. Pa kada ratni bubnjevi utihnuše i nestade ritma, njega iz tog smrtnog plesa poslaše tamo odakle su ga isčupali. U zaborav.

Vratio bi čovjek svoj život u prijašnju umiujuću dokolicu, u primirje s onim što je bilo, da mu se sučelice nisu kezili krijumčari ratnih života.
Zmijske psihe napraviše svoj profitabilni ratni epilog. Tu oko njega, mnogi naplatiše ratno vrijeme u kojem ih nije ni bilo ili su se u njemu hinjski švercali.

Rat uništi čovjeka na mnoštvo načina. Crna spodoba s kosom, kosi tijekom ili nakon njega. Našem liku je okoštala, potom začepila krvožilni sustav, jer on je ratovao izvan filma s ćorcima i crvenom bojom, ratovao u ozračju olovnih metaka, granata i stvarne krvi. Čovjek je poginuo uvjetno s odgodom izvršenja. Ratni "doživljaji" su uzeli danak preko raspuklog srca.
Drago, snažni sportaš, čovjek umjeren u svemu... pa infarkt!? Jedan, drugi... postratni.
A okolo njega rat se komercijalizira i naplaćuje na sve moguće načine. Samoproglašeni bojnici, pukovnici, generali... dijele ratne zasluge i činove kao ovčetinu na Kurban-Bajram... jedni drugima unutar svoje partije. Doktori svih specijaliziranosti na čelu s "legendarnim"parom Džudža, svojim lukotucnjima dijele PTSP-i potvrde i onima koji su pucali jedino na svadbama i onima iz podruma, pa i onima iz ratne dijaspore.
Vladajuća partija osigurava svoju vlast principom partizanije i njihove matrice zvane SUBNOR: Dva svjedoka, potpis zapovjednika, tri do pet tisuća za komisiju i lobiste i eto mirovine.

Drago je zbunjen i kaže: "šta se dešava, pa ovaj, onaj, nije ratovao nikako... odakle onog kao pukovnika kad... onaj đeneral... vidi zapovjednika linije Gradac-Makarska!?... ljudi moji jeli to moguće!?"

Drago i stotine njemu sličnih nisu zaboravljeni. Oni su izbrisani iz rata i ratnog sjećanja. Zašto?

Pa kako bi ta brutalna banda iz vladajuće partije mogla privatizirati rat i ratni plijen ako bi na sonu bili stvarni branitelji?Rat je, za ljudske hijene, najunosniji "posao". Profitabilan je tijekom svoga krvavog mraka, a još više u postratovsko svanuće. To su vremena nijemih lopova koji sišu jantare sirotinjskih kostiju. To su izrezana vremena koja pripadaju samim đavolima, a koji odmah zauzimaju odar slobode, onaj koji su stvarali Drago i njegovi... zaboravljeni. A stvarali su ga zbog ideala svoje, slobodne domovine, nevino i prokleto čisto.

Ipak i kroz zaboravljene-izbrisane protječe život, noseći zvonke glasove otpora i sijećanja. Ne da nisu izgorjeli u tim varkama svojih bližnjih, nego su s čudesnom strpljivošću i blagošću sačekali eroziju ratnih hijena.

Nema para za toliko silna ratna herojstva i činove. Gotovo!A blaženi korijen istine o ratu i ratnicima je propjevao, slobodno, nesputano.
Zvone izborna zvona. Traže zaboravljene branitelje. Emisari iz iste partije koja ih je zaboravila grozničavo kuju čarolije, davno umrlih obećanja.
"O pa vi ste živi!"

Kakva brižnost i ljubaznost prema udruzi "Zaboravljeni branitelji"!
Hoće li Drago i dvadeset tisuća sličnih nasjesti?

Ne vjerujem da će oni čekati nove infarkte vjerujući starim lažima.