Renesansu čini mladost

Kada se mladom čovjeku da osjećaj važnosti i pripadnosti, on se u pravilu otključa iznutra i umnogome hrabrije prihvati životne zagonetke. No tada sav naš moralno-doktrinalni sustav učenja kojim te ljude nastojimo držati pod nekim oblikom kontrole, mladim ljudima, postaje prevladana i smiješna građa mitskih pripovijesti, jer oni su kadri iste preustrojiti u istinu i stvarnost.

Ljudi koji vladaju nikada neće dozvoliti decentralizaciju svojih ega,na način da se mehanizmi vladavine barem dijelom prepuste snažnijoj iskrenijoj mladalačkoj energiji. A tko će stvarati budućnost, ako neće životni sokovi, stvaralačka snaga mlade i snažne energije. Sebi i svojoj djeci, istovremeno.

Lik je s pedeset kupio diplomu akademskog građanina i pomoću iste došao "na vrh", gdje se osjeća vraški uglađeno, zadovoljno i spašeno.

Mladić, djevojka su kroz godine školovanja, truda moždanih vijuga, strpljenja i roditeljskih muka, postali oformljeni, snažni, energični stručnjaci s ogromnom željom ulaska u sustav rada i stvaranja.

Ali onaj lik je preuzeo kontrolu i mlade stavio u kontekst omladine, koja mora sazriti, čekajući pomak tog graničnog prostora u kojem će možda nekada i moći djelovati. U tom vremenu bezegzistencijalne nade, mladi stare razbijajući se od ego-dominacije starih vlastodržačkih uzurpatora i uzaludno tražeći restorativnu pravdu sustava.

Naravno, radi se o klasičnoj priči ovih prostora, mada je to dijelom i globalna surovost, s glavnom razlikom, što kupovanje diploma tamo predstavlja nevjerojatni vic u koji se, u zadnje vrijeme vjeruje (jer se događa na Balkanu) ali mu se i grohotom smije.

Društvo u kojem funkcionira sustav izolacije mlade misleće energije, razvija model potčinjavanja prema moći, što i jeste najstrašniji moment u formiranju čovjeka, jer kada se ta faza završi on je postao čovjek fundamentalne tjeskobe, koji je spreman na konvertizam i poltronstvo.

Baš onakav kakvog politička mafija i želi.

Mladi čovjek donosi novo vrijeme, ideje, novi život... renesansu zajednice. Političke stranke formiraju svoje omladinske organizacije, a u sretnijim svijetonazorima mladi bi trebali formirati organizacije svojih đuturuma i smiještati ih u preventivne karantene, u svrsi spriječavanja bijele kuge.

(A demografi muku muče,nebi li dijagnosticirali glavni uzrok starenja Europskog kontinenta!?)

Mladi čovjek se, po inerciji svoje dobi, kreće ukorak s vremenom i tako uzdiže izmad ustajale baruštine lokalnih tradicija i praznovjerja o životnim zakonomjernostima, koje su kroz povijest redom, krvavo popadale, kao ideologije krvavih zabluda. Od kuda onda preovladavanje idiotskog klišeja, da društvom mogu adekvatno vladati samo stariji, zreliji? Pa takvi su mladost pretvarali u zbirove topovskog mesa.

"Nezatrovana" mladost instiktivno nastoji izići iz učmalog i hladnog mikrokosmosa starih "mudraca", te stvoriti topliji i nježniji svijet,a shodno tome i zadovoljniji i produktivniji život.

Mladost je oduvijek ispred nepreskočivih zidova koje im postavljaju destruktivni, dogmatski establišment starih, a samim tim "zrelih i mudrih", krutih licemjera. Njihova energija oduvijek se razbijala od te egoistično-staračke hridine,od njihovih svetih ratova, inkvizicija, besmislenih, suludih žrtvovanja, kojekakvih praznovjerja, proturječja, neznanja, a nadasve licemjerja.

I kada povijest tako slikovito i nesumnjivo demantira tu dobnu zrelost kao jedinu kojoj se može povjeriti vladanje i život, ista se iznova laća krutosti i okrutnosti, kojom se u mladost usađuje strah i konformizam,kojima im se tako olako nameće taj prokleti, morbidni osjećaj krivnje zbog svoje mladosti.

Ovdje je mladost tako podmuklo starena ali ostarjela do razine intelektualnih vrijednosti, motiva, želja i htijenja da ruši te stereotipe dobne zrelosti, tog primitivnog recepta kojim se ovdje više nemože ugušiti mladalački bunt, koji će (kad-tad), nekim oblikom revolucije srušiti pokvarene idole iz zločinačkih vijeća starih licemjera.

Svrstavanje mladih ljudi u stranačke mladeži je dio projekta komunističkog agitpropa s izmjenjenim pakovanjem ali ne i recepturom. Mladi su i pokret i stranka, društvo i država, vlast i vladanje... sami po sebi, mandatima rođenja u svojoj zemlji i njenoj pripadnosti.

Onaj lik je zasjeo na mjesto odlučivanja i našao za shodno da se opismeni u pedesetoj i to pod krinkom ambicije i napredovanja u "karijeri", a pri tome je svjestan da je svatko svijestan te njegove prijevare s kojom zadovoljava i formalni preduvijet, da ostane tu gdje jest. Tu gdje ništa ne radi, jer ništa i nezna, gdje je udobno, odakle odlučuje i odakle nahranjuje svoj egoizam, tu odakle je vladao njegov otac i odakle će vladati njegov sin...

A "dolje ispod" čeka dvadesetipetogodišnji izučeni, poliglot. Čeka tog prdonju da sjebe situaciju do kraja, a kad se čekanje pretvori u neizdrživu tjeskobu, onda odlazi u tuđinu, na nemilost onih koji je došao izmoliti za svoju egzistenciju.

Onaj lik je oko sebe okupio sebi slične mediokritete i zakaparisao poziciju za generacije vlastitih potomaka i konvertitske rodbine.

Sami smo se doveli u taj paradoks, da ljude koji su u cijelosti inkorporirani u znanstvenu svijetlost, koji su dio profinjenih metoda proučavanja i saznavanja, ljude koji upotrebljavaju tehnologije elektronskih mikroskopa, spektrofotometra, kompjutera, statističkih tehnika, koji gladni znanja žele kreirati, stvarati... ostavljamo u zadnjem redu kao evidentiranu, još nezrelu mladež. A onaj ogledni i stvarni lik i likovi ne znaju nabrojiti ni dva padeža!?

Nije li i ta činjenice jedan oblik genocida?

Čovjeka možeš ubijati, dugoročno, sporo i naizgled bezbolno.
Ako ta naša nasilno ostarjela mladost, to naše proljeće života, odmah ne preuzme stvari (državu) u svoje ruke, te nas napusti, poput vojske bjegunaca koja primorano- defetistički odlazi od lešinara i lešina, onda će se ovdje, ovi ostaci života, nastaviti u obliku krijumčarenja.

A valjda želimo renesansno lepršanje mladosti.

Jer to je pravi život.