Kao što je godinama poremećeno i sve drugo, u Bosni i Hercegovini odavno je poremećen i smisao za red veličina. Svaka nova kuća mora bar za jedan kat nadmašiti ostatak zavidnog susjedstva, koje miješanje maltera do ujednačenja prati zatim škrgutom zubi i lomljenjem prstiju u šaci iza zastora.

Svaka nova poslovna zgrada mora biti mondenija i luksuznija od dosad izgrađenih, te ako krvlju naroda zarađen budžet to dopušta, apsolutno je važno da se rotira u većoj brzini nego Fahrina. Vjerski objekti su zato kategorija izvan svih kategorija.

Michelangelo i Gaudi zasigurno plaču nad oblacima svaki put kad se u Bosni i Hercegovini negdje stavi skela, a čudo u žutom šljemu popularno nazvano arhitekt raširi na mapi novu genijalnu zamisao, smišljenu samo s jednim ciljem - da kod onih "tamo" izazove neizdrživu pomutnju u želucu.

Tornjevi na crkvama i džamijama odavno već ne svijetle vjeru i ljubav. Oni danas u ovoj zemlji isijavaju samo materijalnu moć i bolesno natjecanje jednih naspram drugih. Jezivi primjerci vjerske arhitekture koji po svemu iskaču od zamišljenog urbanističkog plana i postojeće vizure određenog mjesta, a pogotovo od iskonskog izgleda džamije ili crkve, ovdje su našli svoje jedinstveno uporište.

U najnoviju humoresku uvučen i pokojni Papa osobno

Naši zvonici i minareti zbog svoje gorostasne bahatosti mijenjaju putanju zračnog prometa u ovom dijelu Balkana. Češu leđa anđelima. S oblacima igraju na male golove. Skromnost i poniznost kao temeljna osnova svih triju vjera samo su bajka uz koju danas ne mogu zaspati čak niti oni najnaivniji, dok promatraju svoje vjerske poglavare, igrače kapitalista i političara, koji ne žive ništa od onoga što licemjerno propovijedaju.

Fitilji na koje se u ovom buretu baruta provjereno najbolje palimo - rat i vjera, još su jednom ostvarili željeni cilj političkih elita gramzivo željnih vlasti. U najnoviju humoresku najtragičnijeg podneblja na kugli zemaljskoj, uvučen je i pokojni Papa osobno. Ni kriv, ni dužan, godinama mrtav, a o mrtvima sve najbolje, nije zaslužio da se s njegovim imenom dobacuju idioti kao Francuzi s loptom na Svjetskom prvenstvu. Pogotovo šrot jedne Bosne i Hercegovine koju je u onim najtežim vremenima podržao i priznao pred svijetom.

Da rezimiramo problem - odnekud je sinula maestralna ideja o postavljanju spomenika Papi na trgu u Sarajevu, na zadnje noge su se automatski digli unitaristički antifašisti iz tolerantne metropole, zaprijetilo se rušenjem dabome, dan-dva se zatim zdušno klalo po virtualnom prostoru Jedne i Jedine, a onda je u priču uletio sam Bog i ništa drugo, Milorad Dodik, najprovjereniji spasitelj hrvatskog bića u muci, i preuzeo na proračun banjolučke kasabe "neželjenog" Papu. A iznad glave mu njegove debilne u ekstazi pljeskali Dragan Čović i banjolučki biskup Komarica. Scenaristi meksičkih sapunica zauvijek će proklinjati svoje lijene majke što su se zadržale u Guadalajari naspram jednih tako zanimljivih Zavidovića na primjer.

I nakon 20 godina jedini argumenti svih rasprava su porušene crkve i džamije

Nije ova priča ni po čemu nova niti začuđujuća, ovdje gdje su i dvadeset godina nakon ludila još uvijek jedini argumenti svih rasprava porušene crkve i džamije, ovdje gdje obitavaju svjetleći križevi grdosije, mujezini na pojačalima koji drndaju svu noć, ispolitizirani imami u najnovijim bolidima, ovdje gdje su multietnički bosanski franjevci sasvim sinkronizirani sa stanjem uma čaršije u kojoj se Hrvati broje u troznamenkastom broju skoro, a hercegovačko svećeništvo posvađano unutar svojih redova kao rumene šiparice na velikom odmoru.

Međutim, akcija trgovanja s Papom kodnog imena "Poljska u mome srcu" zanimljiva je jer se događa u znakovitom periodu, tek malo prije izbora. Igrokaz predobro istreniranih pojedinaca opet je uspio zažariti pleksus ionako izgubljenog BiH stanovništva. Politički beskrupulozni gadljivci i njihovi podbočnici mediji nacionalističkim kostima se gađaju kao frizbijem, bacajući ih pred noge gladnih ljudi da se u nedostatku kruha izglođu od svog očaja.

Tako nikog ne iznenađuje sarajevska vjerska i međuljudska "snošljivost", svi su kao znali da bi Papa u tom i takvom šeheru doživio sudbu kletu sunećenja brončane glave, mada običnom, poštenom čovjeku bilo koje vjere nikakav papa ne predstavlja nikakvu smetnju, ali taj podatak nije toliko bitan i nije dobar za ovu priču. S druge pak strane, apsolutno nitko neće reagirati na dodičko silovanje zdravog razuma, pajdašenje s HDZ-om i oduševljenje biskupa Komarice činjenicom da će Papa na Miloradovim krilima biti donešen iz vehabijskog gnijezda u oličje velikodušne i bratske Republike Srpske.

Čak je mrtvi Papa mobilan kao u svojim najboljim danima

Na istim krilima na kojima su onih krvavih godina iz tih teritorijalnih voda izletjeli gotovo svi Hrvati sa samo dvije najlonske vrećice. Ne brine puno biskupa to što u crkvi pred kojom će niknuti Papa, on više nema koga niti krstiti niti vjenčati. Ne brine biskupa niti činjenica da su dva lika koja mu donose Papu pokrala i unesrećila njegovo stado skupa s bošnjačkim nepapoljupcima, više nego ijedna kuga ikada. A zašto bi ga i brigalo? Davno su vjerski vođe svojim razmišljanjem i radi vlastitih interesa napustili ovaj nesretni brod koji tone.

Svaki budući papa trebao bi zato znati da mu, ukoliko odluči posjetiti Bosnu i Hercegovinu - zemlju koje nema, njegov popularni bolid zvan papa-mobile neće trebati. Jer kod nas se događaju čuda, pa je čak i mrtvi Papa mobilan kao u svojim najboljim danima. Od Sarajeva do Banje Luke u samo dva dana. Oprosti nam, pape.

Martina Mlinarević-Sopta