Jugoslavenske republike su po završetku II. svjetskog rata dobile svoje grbove. Neki grbovi su sadržavali nacionalne simbole, a neki simbole republika. Tako su se na grbovima nalazili planine Lovćen i Triglav, sunčeve zrake, šahovnica, ocila…
Grb SR BiH nije sadržavao ni nacionalne simbole ni planine. Uz neizostavnu petokraku i žito, BiH su simbolizirali fabrički dimnjaci. To je ujedno i bila sudbina Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji: središte teške industrije naslijeđene iz prijašnjih sistema.
Desetak godina kasnije, u Bosni i Hercegovini se pojavio još jedan znak. Ovaj je bio u suštoj suprotnosti s grbom SR BiH, ali i sa cjelokupnim državnim sistemom tadašnje države. Ovaj znak je predstavljao dvojicu muškaraca (Jošua i Kaleb) koji nose ogroman grozd grožđa, a preuzet je iz Knjige Brojeva Starog zavjeta. Grozd je poticao iz Obećane zemlje Kanaan, a predstavljao je obilje i bogatstvo koje očekuje židovski narod nakon 40 godina lutanja pustinjom.
Jošua i Kaleb su se tako našli na znaku Hercegovačkog poljoprivrednog kombinata (HEPOK), a simbolizirali su Hercegovinu, "Obećanu zemlju" za poljoprivredu u Jugoslaviji.
Jedan od osnivača HEPOK-a, Osman Pirija, je imao viziju Hercegovine koja nije bila puno drugačija od Kanaana: vinogradi, maslinici, obilje voća i povrća koje je trebalo hraniti Jugoslaviju, ali i Europu. Osman Pirija je namjeravao pretvoriti Hercegovinu u poljoprivrednu oazu: kraške vrleti i polja, porječja… Sve je to prema Piriji bilo iskoristivo.
HEPOK je svoje početke vezao za vinograde, što je bio i logičan korak jer se vinova loza u Hercegovini uzgajala još od predrimskih vremena. Pojavom Rimljana na ovom teritoriju se pojavljuju i i zakonici koji su propisivali tehničke detalje o podizanju vinograda, sve u svrhu što efikasnije proizvodnje. Hercegovina je tako vinom i grožđem opskrbljivala i Salonu i Naronu, ali i dijelove Apeninskog poluotoka.
Kako bi iznova dokazao fantastičan poljoprivredni potencijal Hercegovine, Osman Pirija je inzistirao da HEPOK svoje prve vinograde podigne na škrtoj, napuštenoj i zapuštenoj zemlji na kojoj su prethodno bile šljunčare. Paralelno s vinogradarstvom, HEPOK je osnovao i farmu krava koja je služila za fertilizaciju zemljišta, a izgrađeni su i vodoopskrbni sustavi koji su zatvorili krug proizvodnje grožđa.
Ubrzo po pokretanju 1958., HEPOK zapošljava 150 kalemara s područja Jugoslavije, te postaje vodeći proizvođač kalema u državi.
Podiže se 250 hektara vinograda žilavke i blatine, najviše na Broćanskoj visoravni čiji mikroklimatski, topografski i pedološki uvjeti savršeno odgovaraju uzgoju ovih kultura.
Već 1974., HEPOK zapošljava 3700 ljudi uključujući i dvjestotinjak inžinjera. Ovaj kombinat uskoro postaje vodećim jugoslavenskim izvoznikom cvijeća, stolnog grožđa i voća, a samo od proizvodnje cvijeća, zarađivalo se i do 20 milijuna DM godišnje.
Međutim, drugačiji planovi SK BiH dovode Osmana Piriju u sukob s lokalnim strukturama vlasti koje su na mjestu plantaža vidjele industrijske pogone.
HEPOK je, prema Pirijinim zamislima, trebao konkurirati francuskim proizvođačima aromatičnog bilja. Za ove plantaže su predviđeni Popovo polje i okolina Jablaničkog jezera koji bi proizvodili sirovine za potrebe kozmetičke industrije. Tadašnja cijena jedne litre ružinog ulja je koštala oko 4500 dolara. Uspješnost ovoga projekta je podrazumijevala i naknadno osnivanje farmaceutskog ogranka HEPOK-a.
Na području Hutovog blata je trebalo biti podignuto sto hektara plantaža dunja, a Bišće polje je predviđeno za plantaže višnje. HEPOK je već bio ostvario i kontakte s američkim uvoznicima voća kojima bi plasirao proizvode s plantaža šipaka.
SAD je trebao biti uvoznik i hercegovačkog maslinovog ulja koje se trebalo proizvoditi na prostoru Rodoča i Baćevića gdje je bila planirana i izgradnja uljare. Godine 1960., HEPOK u Hercegovinu uvodi četiri sorte masline koje su se uzgajale u Gnojnicama. Do 1965., HEPOK je imao dovoljno sadnica za podizanje 400 hektara maslinika.
U Kupresu je podignuta farma borovnica čiji su se proizvodi unaprijed prodavali u SAD-u.
Finalna faza pretvaranja Hercegovine u poljoprivrednu oazu je podrazumijevala navodnjavanje Dubravske visoravni u poljoprivredne svrhe, ali dotada je Osman Pirija već duboko ušao u sukob s lokalnim političkim vodstvom.
Pirija svoje ideje kasnije sprovodi u Libiji i Etiopiji gdje inicira izgradnju gigantskih sustava za navodnjavanje koji su od mrtve pustinje stvorili ogromne plodne površine.
Osman Pirija je umro 2002. godine, a 1998. je dao interview Ševki Kadriću u kojem je iskazao razočarenje neostvarivanjem svojih zamisli u Hercegovini. Još veće razočaranje Pirija iskazuje zbog fascinacije današnjih domaćih stručnjaka idejama i rješenjima iz inozemstva, a koje je HEPOK predviđao još ’50-ih godina.
