Nadrealisti su početkom devedesetih uradili onaj skeč u kojem se Ujedinjena Europa nakon nekog vremena blagostanja opet odala starim porocima i zaratila. Nije bio dovoljan ni bogato postavljen stol, ni ekonomsko blagostanje. Jednostavno, posvađali su se Nijemci i Francuzi, pa onda i Talijani ( o Englezima i da ne govorim!) oko nekih gluposti, tipa čija je kuhinja bolja i tko je prvi izmislio nešto. I kako to obično biva, makar je ovdje u pitanju skeč, male nesnošljivosti izrasle su u veliki sukob. Skeč je sam po sebi izvrstan i govori kako ljudska civilizacija još uvijek nije odmakla od iskonskih poriva za nadmetanjem i nadimanjem vlastitog nacionalnog ega i kako bi to mogao kad - tad postati kamen spoticanja u tako kompleksno organiziranoj zajednici.
U stvarnom životu, prošlo je dvadeset i kusur godina od tog skeča, a Europa još nije zaratila. Doduše, nesnošljivosti itekako postoje. U javnoj raspravi, po forumima, na ulici, u prijateljevanju naići ćete na iznenađujuće stvari i doznati kakvih sve pogrdnih naziva Nijemci imaju za Nizozemce, Talijani za Francuze, Englezi za Nijemce...Ali, jesu li nesnošljivosti i sitni "hinjaluci" kojima jedan narod časti drugog i obratno, zbilja dovoljni za sukob većih razmjera? Europa je, za sada, dokaz da nisu. Naravno, temelji EU zaljuljaju se ponekad, ali još uvijek nitko iz tog autobusa nije ljut iskočio. Dokaz da je interes iznad svega. I želja za suradnjom koja bi riješila svaki problem kojeg budućnost nosi.
Bosna i Hercegovina je kompleksna zajednica. To nitko ne spori. Vjerojatno je u pitanju najzamršenija društveno – politička struktura koju je ovaj svijet do sada vidio. Imamo komisija i ureda, tajnika i zamjenika k'o u Briselu. Možda i više. Imamo i Federaciju i onkraj nje Republiku. Imamo kantona, odnosno po hrvatski neustavno rečeno - županija, umalo kao i EU zvjezdica. Baš poput EU, doimamo se na papiru kao zajednica bitno različitih kultura, vjera, pisama i običaja, ali pod zastavom koja opasno vuče na zastavu EU to bi trebalo izgledati kao svijetla budućnost.
No, dok je EU zajednica u kojoj se svi pokušavaju usmjeriti ka zajedničkom cilju i nekim zajedničkim vrijednostima, ma koliko se one nekima činile više njemačkim od ostalih, u Bosni i Hercegovini se ništa ne usmjerava prema nekim zajedničkim vrijednostima i zapravo nekog cilja nema. Tek puko životarenje pod ambiciozno dizajniranom zastavom i ambiciozno napravljenim zajedničkim dokumentima. Sve ostalo je nesklad asimetričnog uređenja, nacionalne netrpeljivosti (koje ima i više nego li smo spremni priznati, čak i previše upravo kod onih koji je najviše negiraju) i totalne ekonomske apokalipse. Čak i kvalitetne ideje provučene kroz ratne i poslijeratne filtere nemaju ovdje šanse. Mrene koje smo nabacili na oči, mozgove i osjetila jednostavno su neprobojne, nema te operacije koja bi ih u ovim okolnostima skinula.
A zašto? Zato što za razliku od EU, mi nismo zajednica u kojoj se sjelo za stol i pošteno reklo što ćemo i kako ćemo. Ovdje se još uvijek drže fige u džepu ili iza leđa, ovdje se i dalje teži zaobilaženju i ono malo zakona i prisega koje smo pristali poštovati, ovdje se još uvijek sanjaju samo vlastiti nacionalni snovi i pokušava, po zakonu ili mimo njega, prevariti one ostale. U ovoj zemlji se ne sanja puno toga zajedničkog, zapravo, da budemo pošteni do kraja, ovdje se i dalje glumi i valjaju muda pod bubrege. Ovdje se i dalje uvjeravamo među sobom i svojima da smo jedini u pravu i pod jednom krovnom zastavom sanjaju se najmanje tri različita sna u kojima se i dalje vijore tri različite zastave. Pod kojima se njeguju već visoko izrasli i duboko ukorijenjeni nacionalni mitovi, legende u kojima se ljubi zemlja pod kojom se hoda. S tim da su jedni od početka odlučili insistirati na ljubavi prema parčetu zemlje, a drugi sanjaju čitavu pod svojom zastavom. A da nam fešta bude potpuna imamo za sve ostale i svakoga ponaosob pogrdne riječi, alternativne nazive, prave istine, najtočnija viđenja povijesti. U ovom našem bućkurišu, kojeg bih pravno trebao nazvati državnom zajednicom, ima svega, samo nema zajedničkog sna i cilja.
Mi nakon svih ovih godina nemamo zajednički ugovor! Mi tek imamo jedan totalno nesavršeni Daytonski sporazum i oko njega totalno neiskrene i za dogovor nespremne nacionalne lidere, kojima jedino ide dobro na osobnom planu. Imamo trampave strane kolonizatore koji to nisu, ali zapravo jesu. A opet nisu. Sve ostalo je "trla baba lan da joj prođe dan". I tako nam prolaze godine. I proći će ih još.
Sve dok ne sjednemo ruku stavljenih na stol i otvorene duše i srca dogovorimo zajednički modus življenja, sve dok ne odlučimo odbaciti u koš za prevaziđeni folklor priče o tome tko je najljepši, najbolji, najstariji i jedini pravi u ovoj zemlji, od ove zemlje neće biti ništa. Nama treba dogovor u kojem ćemo zauvijek priznati razlike među nama, ali ih svesti na onu realnu i razumnu mjeru, u kojem ćemo u temelje zacementirati Srbe, Hrvate i Bošnjake i onda graditi i građansku zajednicu. Znamo da kuća klimavih temelja ili, ne daj Bože, bez njih, ne drži baš dugo. A nastavi li se ovako zaljuljat će se.
Nama, jednostavno, treba naša mala EU, pa tek onda možemo pričati o onoj velikoj. Ali, kome treba zajednica, pored ovoliko fotelja po Republikama i Federacijama? Kome trebaju viši ciljevi pored ovog trenutnog meraka i naših nacionalnih carstava u par kvadratnih kilometara u kojima se već dvadeset godina živi od prodaje magle i obećanja o zlatnim kašikama i samo našoj Bosni? U kojima se već toliko godina živi na pričama o ugroženosti i ravnopravnosti? U kojima se, kao u sapunicama, svake sezone iznova, stalno nešto događa, ali se zapravo ništa ne događa?
Hoće li se već jednom sjesti za taj stol?
Sjećate, zapravo, tog skeča Nadrealista. Europa zaratila. A mi digli zid prema njoj. I kaže u tom skeču Zenit Đozić, silazeći s merdevina i bacivši ih potom u šiblje (da ne bi koja budala iz EU prešla ovamo!) - "Eto, kad su glupi, pa nisu došli u nas u Čajniče, pa uz rakijicu da se fino dogovore". Našima ni rakijice ni restorani nisu do sad bili dovoljni za dogovor.
Predstava i dalje traje. Sapunica pred opčinjenima, sezona dvadeset i treća, od jeseni opet pred vama vaši omiljeni glumci.
