Kad bi pokrenuo rubriku 'samo kod nas', pisac novinar bi bez velikog istraživanja zasigurno imao pune ruke posla. Na stranu sve peripetije, politička prepucavanja, europski ulasci, susjedi i granice, novi predsjednici starih stranaka (i obrnuto), entiteti kojih nema, premijeri koji to nisu, ministri koji prosvjeduju sami protiv sebe, teško (ne)izboreni matični brojevi, pa eto i prazne makarske plaže koje vape za bh. turistima s 100 eura X broj noćenja.
Sve ovo nije bitno kad je čovjek zdrav, ili možda obrnuto. Kad si zdrav, stotinu tih nekih želja pa bi eto rasipni kakvi jesmo i matični broj djetetu, al eto razboliš se i baš bi samo, ono, da ozdraviš.
Bez omotnice nema priče
Većinu vremena smo svjesni svojih nemogućnosti pa eto i tih velikih minusa u sektoru zdravstva koji ponekad doslovno, da kucnem o tastaturu, ostavljaju bez daha.
Navikao se domaći pacijent na davanje plavih, zelenih, crvenih koverata, bombonijere, pića, kave, putovanja, a eto i pršuti su uzeli maha i jedno vrijeme bili apsolutni bolnički must have. Nema govora, svi smo krivi za ove darove čije granice konstantno idu u vis, ali tu je uvijek ono ali koje u nama izaziva čisti strah i tjera nas da pokleknemo pred plaštom mita i korupcije i odlučimo se na ovakav korak u svrhu zaštite svog bližnjeg.
U velikoj većini slučajeva, zna se, bez omotnice nema priče. No, ono što je privuklo moje zanimanje jeste nova praksa, nazovimo je, alternativne medicine. Osobna priča utemeljena na istinitim likovima i događajima.
Doktorica ne prima bolesne
Dogodilo se tako da danas odeš u liječnika, lijepo predaš svoju zdravstvenu knjižicu, ovjerenu i potvrđenu markicom plaćenom 20 maraka, za koju ni dan danas ne znaš kako i po kojem zakonu je baš tvoja županija, kanton, donijela tu tebi iznimno vrijednu odredbu.
Predaš knjižicu, brojeći red, računajući unaprijed pogrešno prolazno vrijeme, da bi ti sestra za šalterom rekla kako eto, doktorica ne prima bolesne. Priupitam ponovno onako, uz neugodnu i pomalo već glupastu facu, rekoh, kako molim, bolesno promucavši nesuvislu formu?!? Doktorica ne prima bolesne, ponovi sestra. Da, eto, stiglo je i takvo vrijeme.
Ajde, sad zadržavajući dobar odgoj, šta da radim, u čemu je problem,koga prima? Možda je neka alternativna medicina, djevojčica iz budućnosti, terapija na daljinu, prima samo odabrane grupe, one slomljenog srca, solventne, vozačkog C kategorije, obrijane glave, druge općine, hadezea... Ne, tumači mi gospođa sestra, doktorica je znate trudna, i eto ne prima bolesne. Tu nije kraj.
Neprimanja nakon primanja
Čestitamo trudnoj gospođi doktorici i eto srećom danoj profesiji u kojoj može sebi a tim i svojim pacijentima priuštiti da ne prima bolesne, nego eto nekim čudom liječi zdrave. Stvar možda i ne bi bila toliko tragična pogotovo jer se trudim uvijek biti na usluzi onih trudnih, da ta ista sestra koja mi je objašnjavala metode liječenje, neprimanja nakon primanja, nije također imala poveći stomak ispred sebe i znate, bila trudna.
E sad, kojim svjetlosnim mačem ona barata u obrani i zaštiti od virusa, ostaje za saznati, dok je nama opet iznova hladno udaren pečat one 'Dajte doktoru doktorovo, a pacijentu i u ovom slučaju trudnoj sestri...šta već'.
Koliko god mi njima punili koverte, koliko god vikali na hodnicima, mahali donesenim zakonima pred ravnodušnim glavama, kolko god se pozivali na ono što na kraju krajeva mi svojim doprinosima plaćamo, svjesno spoznajemo da naše plaće njima, proračunske ili ove bonuse koje im iz straha turamo u džepove, neće nikad biti dovoljne.
U zemlji poput ove valjda je normalno da pored, vlade koja ne vlada, predsjednika i premijera kojeg nismo izabrali, zakona kojih nema u praksi, eto i prosvjeda koji to nisu, imamo i liječnike koji ne primaju bolesne.
Nekako ide kad si zdrav, ali kad stane, osvrneš se pokucaš na vrata i jasno vidiš tko drži tu nit o kojoj visi tvoj život. E, tu je onda kraj.
