Već su odavno poznate brojne činjenice koje dokazuju sramotan odnos hrvatskog državnog vrha prema BiH i prema sudbini bosanskih Hrvata.
O tome se moglo puno toga doznati iz mnoštva objavljenih stenograma iz ureda predsjednika Franje Tuđmana, kao i iz raznih svjedočanstava pojedinih hrvatskih generala uključenih u ratna zbivanja devedesetih godina, poput Antuna Tusa, Petra Stipetića, Martina Špegelja i dr.
Nedavno je u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji izišao intervju još jednog hrvatskog generala, Ive Jelića, zapovjednika Četvrte splitske brigade Hrvatske vojske koji potpuno otvoreno govori o tamnih stranama hrvatske politike. Jelić je sasvim uvjeren u Tuđmanov i Miloševićev dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine:
Njih dvojica su se tijekom rata sastali 42 puta. Je li se za vrijeme Drugog svjetskog rata Hitler ikad sastao s Churchillom? Ili sa Staljinom? Sastali su se samo jednom ministri vanjskih poslova Ribbentrop i Molotov, da se dogovore o nenapadanju i podjeli Poljske. U slučaju Tuđmana i Miloševićeve ponude suština je podjela Bosne, to je jedini razlog njihova sastajanja. Iz tog ratnog saveza trebala je proizići velika Srbija i velika Hrvatska, s granicama na rijeci Bosni i Neretvi
.
Jelić objašnjava i kako je zaustavljen proboj srpskog obruča oko Vukovara, te kako oružje koje je tamo bilo upućeno, nikad nije stiglo na odredište: "Poznato je da je general Tus naredio Gorinšeku da deblokira Vukovar, kao što je poznato da je Gorinšek, kao jedan od naših najboljih časnika, to i izvršio i probio blokadu kod Marinaca. Također je poznato da je tada zaustavljen naredbom iz vojnog vrha. Zašto? Gdje su tri šlepera oružja koja su krenula u Vukovar, a nikad tamo nisu stigla? Zašto je Ministarstvo obrane, odnosno general Čermak, u vrijeme bitke za Vukovar prodao 15 tenkova T-84 Kuvajtu, a ja cijelu prvu godinu rata završavam bez ijednog tenka, kao što je i Vukovar bio bez tenkova?".
Jelić je vrlo kritičan prema hrvatskoj politici zbog izazivanja rata s Bošnjacima: "Logika nameće da u situaciji kada se očekuje rat, ako imamo neprijatelja koji ugrožava i druge, posebno ako su to naši susjedi, da se ugroženi organiziraju u obrambeni savez koji omogućava mnogo uspješniju obranu.
Najbolji primjer je Drugi svjetski rat i vojni savez Zapada i Istoka, bez obzira na oprečne političko-ideološke sustave. A kod nas se dogodilo suprotno: ne samo da nismo stvarali savez, nego smo otvorili novi front s Bošnjacima. Time ovaj rat dobiva, najblaže rečeno, čudan smisao i cilj, što zahtijeva ozbiljno istraživanje i objašnjenje, a to će se neizbježno dogoditi kad-tad.
Jelić se usprotivio tom novom kursu hrvatske politike koja je sve svoje snage i resurse u Bosni i Hercegovini usmjerila na rat s Bošnjacima. Zbog toga je i smijenjen i umirovljen u 51. godini života kada je odbio sudjelovati u dogovorima s Ratkom Mladićem.
Na pitanje zašto je umirovljen, general Jelić odgovara: "Zbog rata u Bosni. Kad sam shvatio da bih se trebao početi dogovarati s Ratkom Mladićem - s kojim sam bio u istoj klasi na Akademiji - da napadamo Muslimane, ja to nisam htio". General Jelić prepričava i svoj razgovor s predsjednikom Tuđmanom koji je prethodio njegovu umirovljenju: "Rekao sam predsjedniku Tuđmanu da ne možemo imati dva neprijatelja.
Imati u BiH rat s novim protivnikom dok nam srpski agresor u Hrvatskoj drži više od četvrtine državnog teritorija bila bi ludost. Predsjednik mi je odgovorio da posrijedi nisu vojna nego politička pitanja i da svijet ne želi muslimansku državu u srcu Europe".
General Jelić napominje da se Tuđman nije dogovarao samo s Miloševićem, nego i s vođom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem, pozivajući se i na svjedočanstvo predstojnika Tuđmanova ureda Hrvoja Šarinića. Prema Šariniću je Hrvatska imala stalnog agenta koji je održavao kontakte između Tuđmana i Karadžića, te je Karadžić obećao Tuđmanu kako se vojska bosanskih Srba neće vojno miješati u akciju Oluja, što je i ispoštovao. Svi su ti dogovori na relaciji Tuđman-Karadžić-Milošević išli naravno na štetu bosanskih Hrvata koje je trebalo iseliti iz njihovih stoljetnih prebivališta.
U tome su, nažalost, i uspjeli, a general Jelić u svom intervjuu samo potvrđuje ono što već svim znamo i o izdaji Bosanske Posavine citirajući i generala Martina Špegelja: "I izvlačenje iz Bosanske Posavine izvršeno je po tajnim zapovjednim linijama. Ja i general Tus nemamo pojma o tome, mi planiramo ofanzivu prema Doboju, a brigade se odjednom povlače preko Save u Slavonski Brod. Pitam, kako? Kažu: tako nam je naređeno. Tko vam je naredio? Kažu, došli general Slobodan Praljak, Josip Lucić i Pavao Miljavac i priopćili takvu naredbu izravno zapovjednicima brigada. Tus i ja samo ostali zabezeknuti".
Ovim intervjuom general Ivo Jelić se pridružio onoj grupi hrvatskih generala koji su otvoreno progovorili o tamnim stranama hrvatske politike prema BiH. O tome već postoji zavidan broj svjedoka, knjiga, memoara, a najbolja potvrda ovih teza nalazi se u Tuđmanovim intervjuima i objavljenim stenogramima u kojima on, vrlo jasno i bez okolišanja, govori o Bosni i Hercegovini kao o kolonijalnoj tvorevini koja će nestati i zastupa tezu da bi podjelom BiH trebalo udovoljiti Srbima jer bi se tako "ostvarili nacionalni ciljevi Srbije i ona više ne bi imala razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan".
U Haagu je ovih dana konačno donesena osuđujuća presuda ovoj politici, čelnicima herceg-bosanske vrhuške koji su u djelo sprovodili te Tuđmanove i Šuškove namisli u BiH.
Velika je šteta što nisu bili optuženi i osuđeni i za zločin prema dijelu vlastitog naroda, prema bosanskim Hrvatima. Nedavno je Sinod SPC-a odlučio razriješiti vladiku zvorničko-tuzlanskog Vasilija Kačavendu nakon što su mediji objavili snimke na kojima je vladika u nepriličnim scenama s nepoznatim mladićima.
O bludnim radnjama na dvoru vladike Vasilija Kačavende prvi je počeo govoriti bivši đakon SPC-a crkve Bojan Jovanović i javnost je uglavnom upoznata sa svim detaljima te trakavice. Ovdje neće biti tema ta vrsta ponašanja vladike Kačavende, nego njegovo - ali ne samo njegovo - otvoreno podržavanje ratnih zločina počinjenih od strane srpskih snaga u zadnjem ratu u Bosni i Hercegovini. Kada su te snage počinile strašni genocid nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici, Kačavenda je nazdravljao ubojicama uz riječi da im "izražava svoju zahvalnost što su staru srpsku, Uroševu prestolnicu oslobodili od nekrsta i od križa.
I budite sigurni da nije bez razloga što i Hrvati kukaju što Srebrenica postaje ponovo srpska." Poznat je i što je svoje raskošne dvore i mnoge crkve gradio na otetom zemljištu pobijenih bošnjačkih obitelji, kao što je poznat i po drugim rasističkim i nacionalisčkim izjavama zbog kojih bi u svakoj normalnoj organizaciji bio odavno uklonjen sa svojeg položaja.
U zadnjem ratu bili smo svjedoci širenja mržnje od strane pojedinaca iz svih vjerskih zajednica, no najgore lice je svakako pokazala Srpska pravoslavna crkva. Ona je uvijek bila i ostala pouzdan oslonac i predvodnik srpske ekspanzionističke politike o čemu postoji mnoštvo briljantnih tekstova Mirka Đorđevića, Sonje Biserko i dr. autora, među koje valja svakako ubrojiti i Milorada Tomanića i njegovu odličnu knjigu Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj.
Jastrebovima unutar SPC-a svakako treba pribrojiti i vrlo ambicioznog vladiku zahumsko-hercegovačkog Grigorija, još jednog laureata Večernjakovog pečata za osobu godine u kategoriji Međureligijski dijalog i tolerancija (sic!).
Taj prisni prijatelji i zaštitnik lika i nedjela Milorada Dodika, inače pravi čovjek od "dijaloga", nedavno je, pred kamerama, rekao novinaru Nebojši Vujanoviću da bi ga rado nokautirao, jer je ovaj kritički pisao o vezama Milorada Dodika i vladike Grigorija. Vrhunac "dijaloških" sposobnosti i "tolerancije" Grigorije je pokazao i u intervjuu beogradskoj televiziji B92 kada je napao srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića jer se ovaj ispričao za Srebrenicu i za zločine za koje je odgovorna Srbija rekavši: "Klečim i tražim oproštaj za Srbiju".
Grigorije je oštro kritizirao Nikolića rekavši da to nipošto nije trebao učiniti jer 'mi smo se tamo klali sa svojim komšijama, a Srbija nema veze sa tim". Još jedna od mnogih neistina blagoglagoljivog Grigorija, za koju i on, kao i svi koji su pratili ratna zbivanja u devedestima, znaju da je čista neistina, no on je svejedno izgovara sa zaštrašujućom lakoćom kao da se radi o najvećoj istini. Svi znamo da je iz Srbije izvršena agresija na Hrvatsku i Bosni i Hercegovinu, da je naoružanje i ljudstvo dolazilo iz Srbije, da je vojni kadar bio na platnom spisku srpskog ministarstva obrane, a da ne spominjemo tisuće i tisuće vojnika i dobrovoljaca koji su iz Srbije dolazili i činili strašne zločine nad civilnim stanovništvom.
I onda vladika Grigorije, pored svih tih praočitih činjenica, tvrdi kako Srbija nije imala ništa s ratom u BiH! Iz Međureligijskog vijeća BiH otišao je nedavno vladika Kačavenda, a na njegovo mjesto je zasjeo upravo vladika Grigorije, čime je Kačavenda dobio više nego dostojnog nasljednika.
