Sve je više dokaza da je vrijeme u Bosni i Hercegovini stalo. Unatoč pojedinim iskoracima u moderno, unatoč velebnim zdanjima uz potrošene ulice i nabijanje trendova na potrovana tjelesa dok nam kontejnerima stižu kineski originali, u glavama se usidrilo vrijeme i ne mrda. I to u onim glavama, koje nam se ušminkane s plakata svako četiri, odnosno dvije godine, smiješe i prosipaju pamet i obećanja, dijele poslove, grade budućnost i pozivaju da njegujemo naše najveće blago – različitost i izlizane multi-kulti fore, u koje ne vjeruju.
Tako smo u vrijeme kad ljudi bez ikakvih problema mijenjaju spolove, boje očiju, i sve litre krvi u sebi, saslušali lekciju velikog princa o velikom redatelju i optužbe za izdaju jer je redatelj, muzičar i kradljivac trebinjskog kamena, sada već davno, osjetio potrebu da postane netko drugi.
Jer, mozak u zemlji prinčeva, nalaže da je zabranjeno prijeći na drugu stranu, promijeniti mišljenje, promijeniti boju kose, vjeru i naciju. Kao da se rađamo s čipovima i kao da su s druge strane zvijeri koje pritajene vrebaju da nas jednog po jednog otmu našima i da nas pretvore u nedajbože sebe.
U vrijeme kad se dijarejski cijedi suživot kroz političke govore, održana lekcija sugerira da ne smijemo biti drugi ili treći ako ćemo "suživjeti". Trebalo bi da nam princ ugradi čip, odredi nam boju kose, spol, seksualnu orijentaciju - ako u njegov suživot spada neka druga seksualna orjentacija – glazbu koju ćemo slušati i filmove koje ćemo gledati te nam da dozvolu za život. Uz napomenu da drugi i ostali, nisu ništa drugo do izdajice odabranog naroda i da nemaju pravo birati, pa makar u svojim korijenima pronašli razloge da biraju.
Istovremeno je žabac, kojeg bi "njegov" narod trebao poljubiti, pa da se pretvori u princa, umjesto navijanjem sata unaprijed, kako jednako dijarejski galami s govornice prefarbane iz crvenog u narančastu, zazveketao oružjem. Uvjeren da će neki njegov nasljednik držati njegovu sliku kao što on drži Druga u svom uredu, pozvao je na ustanak i na oružje. Uvjeren da bi ga "njegov" narod i ostali poslušali u pozivu na rat.
Dok cijede niz bradu kako smo bili Europa i prije Europe, kako smo zemlja mozgova, talenata, dobre hrane i pića, princ i žabac pokazali su kako su obični laprdaši spremni jedan dan govoriti ovako, jedan onako, a sebi svaki dan u bradu isto. Željni liderstva, umišljeni da su svaki svojim bogom dani da sjede u kožnim foteljama, spremni su zaurlikati da su oni ovu zemlju branili i da ju brane, ne daju nam biti netko drugi.
Ne daju nam iz nezaposlenog pretvoriti se u zaposlenog, iz neškolovanog u školovanog, iz bolesnog u (iz)liječenog, iz nepismenog u pismenog, iz prevarenog u neprevarenog. Ne daju nam da pokažemo da smo stvarno mozgovi i talenti iz njihovih priča. Ne daju nam, ni princ ni žabac, ni prinčevi ni žapci, da njih iz zaokruženih pretvorimo u nezaokružene i prekrižene, iz nedodirljivih u istražene, dokazane i zatvorene.
Sve su manje svjesni žapci i prinčevi da zbog njih narodi sve više mrze svoje narode i da vjernici sve više odustaju od svojih vjera jer su, ukopani u predizbornoj dijareji, zasjeli na prijestolja i oltare i ne daju da mislimo glavom, pogledamo na sat, pomaknemo vrijeme i, ako ništa drugo, da budemo normalniji.
Jer, normalno je ono što je njihovim prosvijetljenim mozgovima normalno, a to je valjda pucati, nakon što smo svi izginuli, i biti protiv drugih kad, umjesto suživota živimo u prošlosti i velikoj smrti. Svatko na svojoj, pravoj strani.
