Kad je Posušjak Ljubo Ćesić Rojs, nekom zgodnom prilikom, uzviknuo jednu od najpoznatijih uzrečica u novijoj hrvatskoj povijesti - 'ko je jamio, jamio', nije ni slutio da će njegova, tradicionlno brzopleta izjava, postati simbolom za ratno profiterstvo, korupciju i lov u mutnom tih 90-tih godina, pa čak i desetljeća nakon rata.
On, samo naoko prostodušni i naivni, bivši vozač autobusa, danas je general, donedavno se šepurio u limenoj grdosiji 'hameru', na spomen prvog predsjednika Hrvatske, tom osebujnom Hercegovcu, generalu, nešto se stisne oko srca i suza mu je uvijek spremna.
Zamislite samo da američki general Wesley Clark uvijek proplače na spomen Bušovog imena. Znam da su to bili dani ponosa i slave, ali ipak je čovjek general...
Svako njegovo pojavljivanje je talk-šou za javnost, dobar performans, predstava za publiku o kojoj se danima priča.
Jedino je Rojs znao izmamiti suze od smijeha uspavanim saborskim zastupnicima u Zagrebu. Uvijek je znao stvoriti dobru zafrkanciju, pa ga se odrekao i njegov HDZ.
Ljubu ćesića Rojsa, izgleda, nitko nije previše ozbiljno shvaćao, unatoč generalskom činu koji bi trebalo jamčiti i blistavu vojnu karijeru.
Ratni put generala Rojsa počeo je na vozačkom mjestu autobusa kada je dovezao vojnike ZNG-a na Plitvice 1991. godine.
Ja ne sumnjam u Rojsovo, nadasve čudno domoljublje, ali Hrvatska je sada pokazala da itekako i odavno sumnja u poštene Rojsove namjere.
Posljednji, i jedan od najjačih udaraca je i ovih 10 000 pripadnika HVO-a s tzv. Južnog bojišta koji su umirovljeni Rojsovim potpisom, a da nikada nisu bili pripadnici HV-a.
Nakon više od 10 godina, ispostavilo se da su svi oni umirovljeni nezakonito, da Rojsov potpis ne vrijedi ni pišljiva boba.
Bosanskohercegovački ministar za branitelje, iliti borce, Zukan Helez, kaže da će se zalagati da svi oni nastave primati hrvatske mirovine, a hrvatski ministar Predrag Matić Fred kaže da će još razmisliti. Navodno da neće ostati bez mirovina, ali mirovine netko treba isplaćivati.
Hrvatska ni sada, ne bi tako naprasno otkrila da Rojsovi potpisi vrijede isto koliko i potpis babe Luce, da se 200-tinjak pametnjakovića nije uzjogunilo i umislilo da su ipak bili HV te da, iako su ratovali u BiH, imaju sva prava kao da su ratovali i u Hrvataskoj.
Pa tako i na stanove, invalidnine, i puno, puno kunica u vidu zaostataka. Čujem tako da je jedan naš gramzivi general od svoje matične domovine, sudski iskamčio čak 350 000 kuna odštete. A čovjek nikad nije ni mrdnuo od Mostara. Njih 200-tinjak je slično oderalo Hrvatsku. 'Ko je jamio - jamio, rekao bi Rojs.
Fred Matić kaže da je to pohlepna krađa Hrvatske i svakako da ima pravo. Za njega Rojs kaže da je lud i taman za ludnicu.
Ne znam koja je liječnička dijagnoza za ministra Matića, ali sigurno je da, tih 90-tih, čovjek nije obolio na ljetovanju.
Tko je u ovoj priči lud, teško je kazati, isto kao što je teško kazati što će biti s ovih 10 000 vojnika HVO-a koji žele biti HV. Neće ih Helez, a zategnuo i Matić. Samo ih Rojs brani.
Mostarci, nadaleko poznati po svom humoru u ovakvim situacijama, znaju kazati: Nemoj me samo ti branit', majke ti.
U svakom slučaju Rojsu nije lako: nakon što ni do danas čak 2 300 pripadnika nekadašnje 66. inžinjerijske pukovnije, kojom je zapovijedao, nemaju riješen status, evo mu problema i s ovih 10 000.
I tu se sad čovjek zaista može zapitati: Tko je ovdje lud?
Na, tzv. Južnom bojištu zavladala je velika panika, a možda bi situaciju donekle omekšala pokoja Rojsova domoljubna suza?
