Najmalobrojniji narod u postocima ima daleko najveći broj registriranih političkih stranaka u državi. Teško je precizno kazati koliko, ali ih je, recimo, više od 15 ako se pod tim podrazumijevaju i stranke koje nemaju hrvatski predznak, a lideri su im Hrvati.
Nebitno, unatoč toj inflaciji stranaka, hrvatska politička pozornica se u razdoblju između lokalnih ili općih izbora uglavnom svede na djelovanje dvaju HDZ-ova, HSP-a i Narodne stranke Radom za boljitak. Sve druge strančice se izgube, većina ih se iz nekog osobnog "pazara" pretvorila u prateće kvantitativne priljepke najjačih stranaka konzumirajući forumsko vegetiranje u okvirima HNS-a bez primjetne ambicije za samostalno jačanje i djelovanje. Prije nekoliko godina se isprofilirala Kreševska "šestorka". Uz dva HDZ-a, u toj su grupaciji, koja je iznjedrila čuvenu i nikada provedenu deklaraciju, bili i HSP, Lijanovići, NHI-HSS i Hrvatski demokršćani. Tada su hrvatski "stožernici" Dragan Čović i Božo Ljubić iskazali razboritost i smogli snage sjesti za isti stol s braćom Lijanović, Zvonkom Jurišićem, Markom Tadićem i Ivanom Musom. Od Kreševa su za neke ostale samo nostalgične slike o nazdravljanju šljivovicom u srcu Bosne.
Samo probrani
Nadobudni Dragan Čović je naprosto rastrgao "šestorku" samo mjesec ili dva od potpisivanja deklaracije i dao se na presudnu misiju uništenja jedinog ozbiljnog konkurenta HDZ-a 1990., odnosno zajedništva "devedesetke" i pravaša. Ta je iscrpljujuća epizoda okončana ponovnim aktiviranjem Hrvatskog narodnog sabora u koji je Čović, uz asistenciju reanimiranoga Bože Ljubića, probrao samo "podobne" i poslušne stranke i pojedince. I ta se "saborska" euforija ubrzo stišala i svela na besmisleno trošenje papira zbog galopirajućeg rasta nezadovoljstva članstva HDZ-a 1990. na tretman stranke u tom dominanto jednostranačkom forumu, ali i zabrane pristupa i "nepodobnim" Hrvatima.
Dolaskom Martina Raguža na čelo "devedesetke" uzdrmani su temelji nadmoćnosti jedne stranke i pitanje je hoće li u dogledno vrijeme Sabor uopće i obavljati zamišljenu "paravansku" nacionalnu misiju. Hrvatska politička scena je u međuvremenu osvježena Strankom pravde i pomirenja, ali je i dalje raslojena i djeluje poput razbacanih krpica. Nekadašnju Kreševsku "šestorku" je nemoguće iznova ekipirati kao što je tvrdoglavoga Dragana Čovića teško slomiti da otvori vrata krnjoga Hrvatskoga narodnoga sabora za sve druge političke stranke i pametne pojedince. Tu bi obezglavljenost trebao, pa i morao, iskoristiti lider HDZ-a 1990. Martin Raguž pružajući ruku uvažavanja i tolerancije svim drugim hrvatskim strankama i pojedincima bez obzira na snagu, narušeni utjecaj pa i ideološku i programsku koncepciju. Izvan svake sumnje, "devedesetka" ima veliku priliku biti fuzija na posrnuloj i raspamećenoj hrvatskoj političkoj pozornici.
To bi joj dramatično popravilo ugled i u konačnici zasigurno polučilo i političko profiterstvo.
Nacionalna sudbina
U projektu proklamiranoga jačanja HDZ-a 1990. umirujući, bilateralni dijalog s drugim stranačkim čelnicima nije uzaludno gubljenje vremena, dapače to je odraz ozbiljnoga i mudroga stranačkoga stratega i dokaz širine i demokratske političke pragme. Odjeknulo bi vrlo pozitivno da Raguž razmjeni mišljenja i stajališta oko, primjerice, presude u slučaju "Sejdić – Finci" sa Zvonkom Jurišićem, braćom Lijanović, Živkom Budimirom, Krešimirom Zubakom, pa zašto ne nekom zgodom i sa Željkom Komšićem ili nekim drugim intelektualnim autoritetom.
Zlobnici će svašta primijetiti i pokušati ogaditi, ali tolerancija i saslušavanje argumenata i drugih i drukčijih odlike su mudrih i racionalnih lidera koji nemaju kompleksa i predrasuda. Da svi isto misle i zastupaju, besmisleno bi bilo formirati stranke i trošiti energiju na propale stvari. Neke sudbonosne procese je ipak naprosto nepotrebno i prerizično preuzeti na sebe ili na jedan uski stranački krug ljudi te je uvijek inteligentnije i bezopasnije nacionalnu sudbinu raspodijeliti na više razina. Dobru prosudbu i ispravnu odluku uvijek je lakše donijeti ako je pametnih glava više, a izbor širi.
