Iako pojedini mediji zbog privrženosti nekoj od političkih partija uporno žele javnosti prikazati kako u HDZ 1990 dolazi do potresa koji će je oslabiti, tamošnji izvor tvrdi kako nema mjesta toj konstataciji već da je na djelu prestrojavanje stranke prema njezinim temeljnim načelima.
Preciznije kazano, u pitanju je katarza koja je potrebna svakoj političkoj stranki i kako tvrdi naš izvor, ova stranka je smogla snage da krene tim putem, kako bi nakon svega dobila jasnu sliku o svojoj političkoj snazi, s ciljem provedbe društvenih reformi za kojima vapi ova zemlja.
Upravo u tom kontekstu treba promatrati i ostavku Rude Vidovića, dopredsjednika Devedesetke, koju je obrazložio zdravstvenim problemima.
Naime, Devedesetka se napokon legitimira kao stranka koja želi prvenstveno svome članstvu, a potom i svekolikoj javnosti dati do znanja da ide ka realizaciji zadataka proisteklih iz zaključaka s posljednjeg Sabora.
A ključna stavka je da u ovoj stranci, a i u BiH, ništa više neće biti kao što je bilo, te da svatko treba preuzeti svoj dio odgovornosti, kako je kazao tada izabrani predsjednik Martin Raguž. Dakle, u Devedestki su se uskomešali neodgovorni i dugogodišnji taktičari koji su stranku doveli do mrtvila iz koje je aktualno vodstvo izvlači. Iako je Raguž najavio promjene koje i realizira, na drugoj su strani prisutni oni koji bi sve držali po starom i sačuvali, bez ikakvih zasluga, stečene beneficije. Izgleda da mnogi tamošnji članovi u dosadašnjoj praksi nisu navikli da predsjednik preuzima svoj dio odgovornosti, a također odgovornost traži i od ostalih stranačkih tijela i pojedinaca. Raguž, do sada se pokazalo, ništa ne poduzima bez Predsjedništva i Središnjeg odbora, što njegove oponente tamo strašno zbunjuje i onemogućava ih da mu spočitaju diktaturu. Jednako tako, za razliku od svoga prethodnika Bože Ljubića koji je ovu stranku unazadio i već odavno stavio pod politički kišobran HDZ-a BiH Dragana Čovića dovodeći stranku do gubitka političke autonomije i čekajući od njega milodar, Raguž želi čiste račune bez nametanja volje starijeg brata i po cijenu izlaska iz vlasti što su pokazali primjerom u Vladi ZHŽ gdje su se odrekli ministarske fotelje i traže odgovornost drugog ministra u toj Vladi koji je iskazao neposluh za povlačenje s te pozicije. A svemu je kumovao Dragan Čović koji je zarad ispunjenja želja svoga političkog ortaka iz RS Milorada Dodika smijenio Devedesetkinog premijera Nediljka Rimca u HBŽ i ušao u koaliciju s Lijanovićima, političarom iz platformaške vlade što dovoljno kazuje o Čovićevoj iskrenosti kad je u pitanju koalicija s Devedesetkom. Nakon tog poteza Čović je jasno dokazao svoju neiskrenost prema Devedesetki i kao koalicijskom partneru, a dakako i sastavnici HNS u koji se zaklinje kao spasonosnom rješenju Hrvata u BiH.
Tko nije s nama protivnik je Hrvata
Čović djeluje kao zbunjeni spasitelj dok ga licemjerni Ljubić slijepo slijedi zarad osobnih, a ne stranačkih interesa. Njegovo prizivanje indijske ptice Bharunda napokon je dešifriralo njegove zle namjere prema stranki na čijem je čelu do jučer bio.
Čović i Ljubić, kroz krnji HNS žele po svaku cijenu onemogućiti Raguža u političkim aktivnostima kako bi Devedesetku izveo iz žabokrečine u koju je Ljubić za svoga vakta doveo. Nameću mu propozicije HNS čime bi mu oduzeli ovlasti u kreiranju politike i držali ga u političkom ringu vezanih ruku. Sve to Čović i Ljubić čine samo kako bi kormilarili političkom scenom čvrsto držeći u rukama politički monopol u hrvatskom puku. Ne prihvati li Raguž njihove postavljene uvjete, slijedi mu etiketa izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa. Budući da tu parolu Čović i njegovi prethodnici rabe već dulji niz godina, ovoga im puta to neće poći za rukom. To je bio dosadašnji stil vladavine HDZ-a BiH i nagledali smo se posljednjih godina i raznih parola pred izbore kroz jumbo plakate poput onoga 'Opredjeljenje ili istrebljenje' kako bi ponovo osvojili vlast što im je, nažalost, i uspijevalo te sam uvjerenja da im ta karta više neće uspjeti. Zašto je Čoviću i Ljubiću stalo samo do Devedesetke, a ne i do drugih stranaka sa hrvatskim predznakom? Pa samo zbog toga kako bi izbjegli političkog konkurenta koji želi promjene i društvene reforme čemu se oni protive. Njima, kao što sam i ranije pisao, upravo odgovara krizno stanje u kojem se itekako snalaze. Da je Ljubić imalo korektan u HNS bi se odrekao funkcije predsjednika Glavnog vijeća koja po položaju pripada Ragužu. Dapače, on upravo s te pozicije muti i pokušava usporiti aktivnosti Devedesetke u čemu zasigurno neće uspjeti. Uostalom, kako sam i nagovještavao u nekim svojim ranijim kolumnama, svi su izgledi da će Ljubić nečasno biti isključen iz Devedesetke i taj 'intelektualni kapital' neka ojača Čovića za kojeg već odavno radi.
Uvjeren sam da Devedesetka neće prihvatiti djelovanje u ovakvom HNS kojim dirigiraju Čović i Ljubić jer bi time samo limitirali svoj politički angažman i bili podređeni tom dvojcu koji odavno igra mutne igre pod izgovorom za spas naroda. Time će Devedesetka, što već i čini, jasno dati do znanja svekolikoj javnosti da čvrsto staje na svoje noge i želi biti dio rješenja. Dakako, vjerojatno će, pod određenim uvjetima, kao ravnopravan politički partner, i prihvatiti da kreiraju zajedničke izborne liste u pojedinim županijama gdje Hrvati nisu u većini te na federalnoj i državnoj razini, a naravno, i za člana Predsjedništva BiH. Sve drugo bilo bi čisto podaništvo i gubljenje digniteta.
Diferencijacija je rješenje
No vratimo se Devedesetki i diferencijaciji koja je institucionalno već započela. Dakako, diferencijacija je rješenje. Smjene u pojedinim stranačkim tijelima u bazi te raspuštanje pojedinih općinskih odbora i uspostava povjerenstava do konačnih izbora pravi su put za izgradnju i jačanje nove stranačke infrastrukture. U kontekstu diferencijacije treba promatrati i ostavku Rude Vidovića, unatoč činjenici što ju je obrazložio zdravstvenim problemima.
Raguž se suprotstavlja teroru većine u HNS. Jer što su tamošnji članovi osim Čovićevi podanici koji su za mrvicu vlasti koje im on udjeli spremni uraditi sve. Ljilja Lovrić – bivša predsjednica bivše stranke HSS-NHI koju su smijenili nakon samovoljnog koaliranja s Čovićem, Ivan Musa, predsjednik HKDU koja nema članstvo, a zahvaljujući HDZ je postao zastupnik u federalnom parlamentu, Miloš Miljenko, predsjednik UHSP bez članstva ali je za odanost Čoviću dobio poziciju ravnatelja Elektrotehničke škole. O kakvoj je snazi u HNS riječ i koga ovi politički samci predstavljaju osim samih sebe? Naravno, Raguž ne želi takav HNS nego proširen s ostalim političkim strankama sa hrvatskim predznakom te predstavnicima kulturnih, crkvenih, znanstvenih, intelektualnih i drugih institucija što bi mu dalo pravu političku snagu i legitimitet čemu se Čović suprotstavlja. Ovakav HNS nastao nakon uspostave platformaške vlasti i to reinkarnacijom onoga iz Hrvatske samouprave za vrijeme "Alijanse" je bez ikakve osmišljenosti i predstavlja samo revolt spram stanja, a ne daje mogućnost nadilaženja problema nego samo zaoštravanje sukoba spram onih političkih lidera koji ne žele pod okrilje Dragana Čovića.
