Nije to više ni vic. Davno je prestalo biti smiješno, a ovi iz EU, ili se prave blentavi ili zbilja ne kuže. Uglavnom, lideri, kako im se tepa, ni uz pomoć filmskih trikova (CGI se to zove) ne mogu postići dogovor, ali svejedno izjave nakon sastanka uvijek su optimistične i uvijek fali samo mali korak ili nedostaje još usuglašavanje oko tek jedne točke.
Koliko tih malih koraka treba napraviti i kolika je zapravo ta mala točka, to nitko živ ne zna. Koliko treba koračati usitno, pa da se postigne dogovor, to, očito, ne znaju niti oni. Zapravo, boli ih neka stvar, rukovode se po onoj legendarnoj pjesmi mostarske grupe Nitkovi – "Sve dok traje, dobro je!"
Šega, zajebancija, cirkus, šo' (od engl. "show"), to su vam sastanci lidera u kojima, svima je jasno, dogovora nema, jer su strane rovovski ukopane na pozicijama koje datiraju još od Daytona. I koji od ovih političkih predstavnika popusti – taj se grdno zajebao! I zato nitko ne popušta. U nas pametniji nije onaj koji popusti, nego onaj koji zajebe drugog. I zato se i pregovara s figom u džepu. A u međuvremenu narod totalno otromboljio, ne zna više jesu li lideri došli ili pošli, potpuno svejedno ljudima, pustili se da ih voda nosi, pa gdje se nasučemo jednog dana.
A i EU ima vremena na pretek. Njima je nebitno, tu i tamo se malo diplomatski nadignu, ali prijetnje su kao dječjim pištoljem plašljivcem. A zašto bi "talasali" kad im je dobro u čitavoj priči? Baš kao što Inzku ide plaća od 25.000 eura za ništa, tako se i Füleu ovaj posao cateringa za naše vrle političke veličine računa u staž, pa je sasvim svejedno dogovorili se sad ili na Božić 2018. Važno je da se dogovara i da se putuje, od destinacije do destinacije i da se čine famozni mali koraci. Svaka beba prohoda za godinu i kusur dana, samo naš dogovor u slučaju "Sejdić – Finci", ili ono što se zapravo krije iza njega, i dalje u EU hodalici.
Pritom, dođe mi muka kad izjave nakon nove runde pregovora, da su sastanci trajali neprekidno 16 sati! To bacanje prašine u oči toliko je postalo groteskno da u nju vjeruje samo onaj nad kojim je lobotomija odrađena do krajnje granice. Dogovor, ako se hoće postići, postigne se u seoskoj kavani krajputašici za pet minuta, a ne u Pragu nakon 16 sati pregovora. To svi mi znamo. Ali, usprkos tome, cirkus ide dalje.
Šteta što ovdje nema nikog poduzetnog da ovu cirkusariju pretoči u društvenu igru, nešto poput "Ne ljuti se, čovječe", pa da i građani malo sudjeluju u svemu ovome. Ne treba mnogo, oveća karta Europe, na njoj označena polja kao u spomenutoj društvenoj igri, crvene, zelene i plave figurice i kockica. A cilj je proći sve atraktivne destinacije u Europi! Igra neka se zove "Beskrajni pregovori". Prava uživancija za cijelu obitelj!
Ako sam do sada bio pobornik toga da se u Bosni i Hercegovini govori i piše na tri veoma bliska jezika, nakon praških pregovora malo sam u nedoumici. Naime, slušajući i čitajući izjave političkih poglavara nakon sastanka ne mogu se oteti dojmu da se riječ "uspjeh pregovora" na bosanskom i hrvatskom uopće ne kaže isto! A da se na srpskom jeziku zapravo kaže totalno drugačije. Jer, kako drugačije rastumačiti izjave u kojima nema niti jedne zajedničke riječi, niti jednog poklapanja misli? Kao da je svatko dogovarao nešto sam sa sobom.
Uglavnom, to je to, politički lideri troše vrijeme kao da im je babovina, EU im suflira, a mi čekamo Godota, iz dana u dan propadajući sve dublje do još neistraženih provalija apsurda. Zapravo, zaboravili smo i koga čekamo i što čekamo. Svako malo nova destinacija za pregovore, svako malo nova revija crnih blještavih Audija, nakon svega nova runda suhoparnih izjava uz obilato korištenje fraza tipa "mehanizmi, principi, modaliteti i okvirni sporazumi". Toliko smo oguglali da ih više i ne registriramo. EU će dovesti u pitanje rezultate izbora 2014. ako ne bude dogovora! Koga zbilja ovdje za to boli k....c? "Sve dok traje, dobro je!", rekoše Nitkovi.
