Međudržavni sporazum između Italije i Jugoslavije regulirao je socijalnu problematika stanovnika ove dvije zemlje koji su do kraja drugoga svjetskoga rata bili državljani jedne ili druge zemlje, a koji su, uspostavljanjem novih granica 1945. god., promjenili državljanstvo. Kako bi oni svoja socijalna, a samim tim, i mirovinska prava lakše ostvarili, zaključen je ovaj sporazum po kome će Italija i Jugoslavija rješavati sve socijalne zahtjeve stanovnika susjednih zemalja.
Zašto ovo spominjemo na ovome mjestu?
Tijekom važenja ovoga sporazuma iz Jugoslavije su u Italiji stigli mnogi zahtjevi jugoslavenskih državljana koji su, po osnovi sudjelovanja u talijanskim vojnim postrojbama za vrjeme drugog svjetskog rata, zahtjevali talijanske "devizne" boračke mirovine. Među tim zahtjevima koji su otišli za Italiju bilo je mnogo zahtjeva ljudi koji već posjedovali jugoslavenske boračke mirovine, među inima i ljubušaci kojima je bio priznat status borca Narodnooslobodilačkog rata (NOR). I od prije 9.9.1943. god. polakomili su se ljubušaci za devizne mirovine pa su iz skrivenih kutaka izvukli svoje fašističke vojne knjižice i, bez ikakvog obzira prema onima koji su im davali mirovine više od tridest godina, priznali da su bili izdajice.
Do početka travnja 1988. god. u Dalmaciji, pogotovo u okolini Splita, zahtjeve za takvim mirovinama podnijelo je više od 250. partizanskih boraca. Talijanske mirovine su najtraženije bile u Ljubuškom gdje je samo tada na oko desetak tisuća stanovnika čak 130 bivših Titovih boraca podnijelo je zahtjev da im se prizna vojevanje u fašističkoj uniformi. Prema tvrdnjama sarajevskog "Oslobođenja" od 8. 4. 1988. god. od tih 130 ljubušaka više od 60 je već uživalo jugoslavensku boračku mirovinu.
O događajima u okolici Splita, Sarajeva i Mostara su, u to vrijeme s mnogo gorčine, govorili mnogi borci ovih krajeva a brojne jugoslavenske novine su senzacionalistički, iz dana u dan, prenosile što se s Titovim mirovinama dešava. Ovo nije promaklo ni svjetskoj javnosti "Reuters", Associated Press", "France press" prenosili su vijesti o sramoti ljubušaka u Jugoslaviji a Tršćanski list "Il Picollo" je travnja 1988. god objavio tekst "Kad status bivšeg fašiste postane privlačan", a 5. svibnja iste godine zapadno-njemački nedjeljnik "Der Spiegel" je pisao "Više od tridest tisuća Jugoslovena a najviše ljubušaci, uglavnom su bili kvislinzi koji su u okolini Mostara, Sarajeva i Splita bili upotrebljeni "Antikomunističkoj miliciji", ljudi koji su se zakleli da će dušom i tjelom služiti uništenju komunizma", te 1941. god dali zakletvu "Ovde pred raspelom križa, zaklinjem se da ću sebe čitavog, pa i cio život posvetiti uništenju komunizma, suzbijajući ga sa oružjem u ruci prema naređenju talijanske vlade", jer je takva zakletva bila u prvoj vojnoj knjižici.
U to vrijeme Joža Herceg iz Ljubuškog, jedan od mnogih bivših pripadnika talijanske vojske izjavio da se svoga pripadništva ne srami jer je u njemu činio dobra djela. Jednom prilikom je pomogao čak i ranjenom partizanu. A što se tiče mirovina nema sramote kad je u pitanju novac. Predsjednik Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) Ljubuškog Tadija Galić je na sve to zgranuto odmahivao glavom, nevjerujući što je doživio od svojih bivših prijatelja i susjeda i suboraca.
U TV reviji od 28. 4. 1988. god pojavila se vijest da Luka Petra Rašić iz Ljubuškog ima priznat staž borca Narodnooslobodilačkog rata (NOR) od 1.3.1943. god. temeljem čega uživa boračku mirovinu iako posjeduje i legitimaciju u kojoj piše da je sve do 9.9. 943. god. služio u posebnim postrojbama talijanske vojske.
Prema mnogim vijestima i dokumentima je bio samo jedan od mnogih koji su godinama sjedili na dvije stolice.
Sve je ovo izazvalo mnogo reakcije u organizacijama SUBNOR-a i pored toga svega što je rečeno o borcima bez srama, navala na talijanske vojne mirovine nije se stišavala ni sljedeće 1989. god. U Vjesniku od 5. svibnja 1989. god objavljena je vijest o tome da jugoslavenski konzulat u Trstu moli sve zainteresirane da ne urgiraju privatnim kanalima za rješavanju zahtjeva za deviznim mirovinama, jer sve to dovodi do zabune prilikom rješavanja zahtjeva kod talijanskih vlasti.
SUBNOR-u su, ranije, novopečeni talijanski vojnici, dostavili druge dokumente da su oni ipak bili partizani od Sutjeske do Neretve. SUBNOR navodi: "Oni su na prevaru niz godina uživali naše boračke mirovine, a, ako im ovo društvo već ne može ništa zbog laži i izdaje, možemo im oporezovati olako stečene ogromne devizne iznose.
