Dakle, otkazan je taj prosvjed ispred hacijende Draganove jer nije za njega bilo zanimanja. Super, tko god nije prihvatio tu ideju, u pravu je jer nije Dragan kriv što smo mi glupi robovi.
Pitaju se često ljudi kako to da su u drevnom Egiptu pravili onakva zdanja, toliko im je nevjerojatno da misle da je to morao učiniti netko izvana. Vanzemaljci.
Ali zapravo u drevnom Egiptu robovi nisu pravili piramide, to su činili dobro plaćeni građevinci, arhitekti, ljudi koji su imali radno vrijeme, koji su imali obrazovanje, koji su imali mirovine poslije svega. Ljudi koji su sebi mogli priuštiti pristojan život.
Zamislite samo što biste vi sve Draganu napravili da imate adekvatno obrazovanje, adekvatne radne uvjete, plaću, slobodne dane, godišnji odmor, mirovinu na kraju karijere. Ovako, dok ste gladni, dok ne smijete doktoru, dok ložite gume umjesto da uključite klimu s inverterom, dok vam djeca ne znaju hoće li sutra dospjeti u školu, hoće li u školi biti grijanja, krede, hoće li biti škole uopće... i previše je to što ima Dragan.
Odgovor
Tu se, zapravo i krije odgovor zašto smo država u k... jel, znate već čemu. Što ti imaš, a što imaju oni. Njih nekolicina koja bi možda nešto i napravila od ove države, da osjeti kako živi 99% stanovništva u njoj.
Čovjek bi mogao živjeti u Bosni i Hercegovini s plaćom od 1200-1500 konvertibilnih maraka. Radi on, radi ona i to je pravo malo bogatstvo. Ne bi to bio bogat život, ali sasvim pristojan. Plaća, dakle, od 1500KM je sasvim solidan prosjek. Ali u našoj Bosni i Hercegovini on radi za 500-650, ona radi za 350-500KM i to bude u konačnici 850 do 1150 u dobrom slučaju. I onda si na rubu propasti. To jedva bude dovoljno za režije i da se nešto pojede, ponekad. I to samo u slučaju da imate sreću imati posla. Oko 40% radno sposobnog stanovništva nije te sreće. Zašto? Jer netko jede novac potreban za investicije.
Naši političari objašnjavaju da država ne zapošljava ljude, ali to ni u kojem slučaju nije ni blizu istini. Država treba infrastrukturu da bi dovela ulagače, netko tu infrastrukturu treba napraviti, a potom i održavati. To su poduzeća, a poduzeća zapošljavaju. Dakle, država je ta koja im pravi posao.
Rad ne oslobađa, ali od majmuna pravi čovjeka
Naša država financira nerad. Evo kako. Bili ste u ratu, branili ste svoj kraj. Krasno, društvo vam treba biti zahvalno. Ali ne na način da vas utopi u sustav "mirovina". Vi se sjećate da Izrael svako malo ratuje, ali tamo nema PTSP-a. Naravno, jer ako ti se društvo želi zahvaliti na tvom trudu i životu koji si dodijelio domovini, otadžbini, djedovini, kako god da je nazoveš, treba te stimulirati, a ne ti davati milostinju.
Ti si heroj, a ne prosjak. Treba ti dati prednost pri zapošljavanju, ne toliko da blokira ostatak populacije, ali dovoljno da isplivaš među tisućama. Treba ti davati bonus na zarađenu plaću, ali ne milostinju. Treba te stimulirati na način da taj bonus bude više izražen ako imaš posao, nego ako nemaš. Trebaš imati bonus pri zarađivanju staža, ne u obliku mjeseci, već u obliku bonus bodova koji će povisiti tvoj bilans kad dođeš do zarađene mirovine, koja god da je dobna granica.
Jer naravno, bolje je primati 300 maraka i ne raditi ništa, ili raditi na crno postrance, nego raditi i primati 300KM. To je savršeno razumljiva logika pojedinca. A zašto smo se doveli u ovo stanje?!
Jer naši političari ne znaju kako je živjeti kao radni čovjek. U kriznim vremenima kakva su kod nas, naši političari zarađuju tisuće i tisuće mjesečno, čak i povrh činjenice da mnogi od njih i ne diraju u plaću. Kako vam zvuči 4000KM, 5500KM, 7500KM? Sjajno, naravno. Jesu li oni zaslužili tolike plaće? Ni u kojem slučaju. Političarima i direktorima javnih poduzeća treba ograničiti primanja. Oni ih trebaju zaraditi više od nas, jer s velikom moći, treba da ide i velika odgovornost. Kad su oni išta napravili za narod?! Nikad.
Evo samo pogledajte svu silinu starih ljudi koji nemaju posla, a nisu dovoljno stari za mirovine, a nemaju ni staža za prijevremeno umirovljenje. Ti ljudi zaustavljaju sustav jer su oni sami zaustavljeni. Njihove obitelji nemaju za vodu, struju, kiriju, njihova djeca nemaju za obrazovanje, sutra neće znati ni lopatu držati. Zašto? Jer država nije odvojila ni sekundu vremena da tim ljudima uveže staž od početka rata do vremena dok se nije počelo zapravo i živjeti u Bosni i Hercegovini. A jel ti ljudi nisu zaradili te godine?!
Naravno da jesu, zaradili su ih u Bosni i Hercegovini. Neki su nosili puške, išli na bojišnice, drugi su molili za njih po lokalnim džamijama, crkvama, treći su im kuhali, prali, plakali za njima. Recite mi da niste zaradili svaku godinu rata koju ste preživjeli u Bosni i Hercegovini ili u izbjeglištvu.
Robovi, sretno!
Ja se počinjem lagano ponavljati, ali stranka koja mi obeća da će taksativno riješiti ova pitanja i ponudi model za to rješenje je stranka koja će na izborima 2014. dobiti moj glas, da s tim glasom ispuni obećano. To nisu odricanja, to nisu enormni financijski izdatci, to je promjena načina razmišljanja, korjenita promjena sustava i malo matematike. Na kraju krajeva, matematika se uči u osnovnoj školi. Šta je, dragi političari, zaboravili ste računati?!?
Uz želje za obiteljski, radostan, svečan, pošten i sretan Božić te uspješnu sljedeću godinu, pozabavite se malo razmišljanjem o ovim pitanjima. Zaboravite Dragana. Imate ga mogućnost zaboraviti na svakim izborima. Hvala Bogu, u nas su svako dvije godine. Nije Dragan kriv što ste sirotinja, a zapravo, potpuno je nebitan pa ga potpuno i zaboravite.
