Društvena tranzicija s kraja XX. stoljeća u povijesti će biti upamćena po napuštanju socijalističkog sustava državne i društvene svojine, planskog gospodarstva i političkog monizma te opredjeljivanja za društvo, političko višeglasje, privatne svojine i tržišta.
Zaokreti te vrste, međutim, nikad u povijesti nisu ostajali i bez dubljih društvenih poremećaja. No, ni oni nisu uvijek i svugdje identični. Iz današnje perspektive, primjerice, neke od bivših socijalističkih zemalja su tranziciju izvele bez većih potresa – i bez posljedica koje će ostati kao crna mrlja u njihovu povijesnom pamćenju.
Većina ih, međutim, to nije uspjela izbjeći. Ali, razlike su i kod njih gotovo pa nevjerojatne.
Svaka iole ozbiljnija analiza bi, recimo, pokazala da je tranzicijska golgota koju prođe, i još uvijek prolazi BiH, priča za sebe – i neusporediva sa svima ostalima. Tranziciju je, uostalom, morala platiti i ratom i međusobnim ubijanjem kakvo na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata nije zabilježeno. Zadesio ju je, nažalost, i kapitalizam latinoameričkog tipa – onaj koji upravo proživljavamo. Izdvajanje uskog sloja bogatih, koji to postadoše najklasičnijom pljačkom, nije moglo ostati i bez odjeka – bez obespravljena, gladna i ponižena svijeta na koji otpada više od devet desetina svih građana.
Tko je jamio, jamio
Gdje će sve to završiti? Osobno, priznajem, nisam veliki optimist. Jer, suštinske promjene nema bez novih potresa – onih, naime, koje podrazumijeva socijalna revolucija. Ali, postoje li pretpostavke za nju? Što se mene tiče – ne. Na ruku joj, prije svega, ne ide dominantan, a formaliziran, društveni odnos koji, krajnje pojednostavljeno, štiti postojeće društveno stanje – a u kontekstu njega i logiku "tko je jamio, jamio". Na ruku joj, potom, ne idu ni dominantni planetarni trendovi koji podržavaju logiku koncentracije privatnog vlasništva u malom broju ruku. A to, onda, znači da su spremni zažmiriti i pred najvećom pljačkom koju ovaj prostor – kao i neka druga tranzicijska društva – ikad proživi.
Bosanskohercegovačka muka se, međutim, ne zaustavlja samo na problemima tranzicije – pljački prije svega. Ovdje je "borba za vitalni interes" dovela i do totalne anarhije – da se, što bi narod rekao, ne zna ni tko pije ni tko plaća. Jedino što se zna jest tko je s kim u trenutačnom dealu – jer i dealovi se mijenjaju preko noći. Sve ostalo je nepoznanica. Ne zna se tko je oporba, a tko vlast, ne zna se, potom, tko je zakonodavna, tko izvršna, a tko sudbena vlast, ne zna se što je čija nadležnost u sustavu sigurnosti – ne zna se gotovo pa ništa.
Rat svih protiv svih
Ali, zato je sve dominantniji rat svih protiv svih. Ne tako davno, primjerice, javnost je zasipana međusobnim "nadmudrivanjem" prvih ljudi SIPA-e i državnog Tužiteljstva. Čelnik sigurnosne agencije je, ako se dobro sjećam, Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću prijavio glavnog tužitelja jer je na slobodu pustio od njegove agencije uhićenog državnog zastupnika. Prijava je, uzvrati mu tužitelj, pritisak na Tužiteljstvo, jer puštanje na slobodu je jedino moguće rješenje budući da uhićenje nije temeljeno na nalogu ni Suda ni Tužiteljstva – plod je, hoće reći, nezakonita postupanja SIPA-e u funkciji određenih političkih interesa.
Državni tužitelj, međutim, tada obznani i razlog Zubčeva pritiska – pokušaj skretanja pozornosti s predmeta na kojima Tužiteljstvo radi, a u kojima se spominje ime i prvog čovjeka SIPA-e. Ovih dana istraga protiv ravnatelja državne agencije je i pokrenuta. Još uvijek, istina, nema i one koja je najavljena – što znači da pokrenuta nije i jedina. Istražne se radnje, naime, vode zbog nesavjesnog rada čelnika SIPA-e u službi. Ili još konkretnije, Zubac je osumnjičen zbog neangažiranja tijekom prosvjeda u Federaciji – a to je, kako se navodi, dovelo do napada na institucije države. Tako, doduše, ne misli i SIPA. Pita li se nje, ona nije nadležna ni za što – osim za proganjanje Dodiku i Čoviću nepokornih.
Priča o Zubčevoj odgovornosti, međutim, radi li se o socijalnim prosvjedima, nije i jedina. Naprotiv. Od prvog dana prosvjeda se zametnuo rat na relaciji lider SBB – svi ostali. Bivšeg vlasnika Avaza se, naime, optužuje za pokušaj izvođenja državnog udara. Njega to, međutim, ne muči. Ali muči ga njihova neosjetljivost na ono što proživljava izgladnjeli i poniženi narod – i posebice neosjetljivost za nezakonitosti i brutalnosti u radu policije tijekom iskazivanja njegova socijalnog nezadovoljstva. Za razliku od njih, pak, bivši vlasnik Avaza, sada ministar sigurnosti, zbog toga će ustrajavati na utvrđivanju odgovornosti.
Anarhija za političke bogove
Stanje društvene anarhije – kakvo je ovo u kojem živimo – pogoduje političkim bogovima, etnonacionalistima posebice. I oni ga obilato koriste – ne prežući ni od čega. Ovih dana, primjerice, u javnosti je provaljeno "silovanje" čak i vjerskog službenika – jer se, eto, nije pokorio. Mladi franjevac se, naprotiv, drznuo izreći kako hrvatski narod "živi u mentalnoj diktaturi HDZ-a", stranke koja je "uvelike potpomagala društvo koje promovira mito i korupciju i tu istu korupciju čini jedinim mogućim načinom funkcioniranja koji je ljudima u BiH uništio i nadu i samopouzdanje", koja više od dvadeset godina Hrvatima "uporno nameće pitanje nacionalnog jedinstva, koje se kasnije pokaže kao puka borba za održavanje HDZ-a na vlasti" itd. Siroti je franjevac, međutim, zbog "zločesta" jezika morao "popapati" i opasne napade i prijetnje i teror pa i lekciju Provincijalata kojem pripada – ogradi se Provincijalat na svojim stranicama od vlastita svećenika, zabrani mu čak i daljnje javne istupe. Jer, ispade, može mladac o svemu ostalome – o HDZ-u, međutim, ni slučajno.
Prethodni primjer, doduše, nije i jedini. Za širenje prostora svoje političke neupitnosti etnonacionalisti, zapravo, posežu i za nezakonitim korištenjem institucija sustava – onih represivnih prije svega. Prije pola godine, recimo, javnost se zgražala nad prisluškivanjem novinara dvaju medija koje, tko zna zašto i za čije potrebe – jer od potrebe za tim se ogradiše svi koji zahtjev za prisluškivanjem mogu uputiti – organizira državna sigurnosna agencija.
Ovih dana sam, potom, u prilici i osobno bio svjedočiti besprizornom policijskom napadu na medijske slobode – pa i na osobni integritet novinara.
Županijski MUP HNŽ-a je, napisa njegov "ćato", nezadovoljan načinom na koji o erupciji socijalnog nezadovoljstva u ovom dijelu zemlje izvještava Dnevni list. Policijskoj strukturi se, da ne duljim, učinilo kako problem nije u građanskom nezadovoljstvu nego u izvještavanju glavnog hercegovačkog dnevnika. I stoga se svom silinom sruči na njega.
Za početak, redakcija mu je "zamoljena" da o socijalnom nezadovoljstvu ne izvještava osoba koja je to činila do tada – jer se, eto, radi o novinaru koji ima skrivene namjere. Koje? Sam Bog zna. Ali, osobu, koje li slučajnosti, određuju krvna zrnca koja se baš i ne poklapaju sa strankom pred kojom siroti policijski službenik "skida gaće" – i koji zarad toga pljuje i po profesiji od koje za život zarađuje. Na njegovu sreću, novinar je iskazani mizerluk policijskog činovnika – a i bahatost policijske strukture – ignorirao. Da nije, javnost bi danas brujala o još jednom marifetluku policijske države – a profesionalizmom policijskog činovnika bi se već danas bavile sve domaće i svjetske organizacije za zaštitu novinarskih sloboda.
Jer, siroti je činovnik time, a i nadređena mu policijska bulumenta, iskazao ambiciju da čak i uređuje napadnuti medij – i da ga pravi prema svojoj slici i prilici.
Ako je takva država i ambijent u njoj, ne čude ni ponovno narasle ambicije njezina uređivanja – i s istoka i sa zapada. Što o BiH misle srbijanski bogovi, pokazuju svakodnevno. Prisjetimo se, uostalom, i nedavnog poziva u Beograd kako bi se subraći s ovu stranu Drine izdiktirala zadaća što činiti u novonastalim uvjetima nabujalih socijalnih nemira. Ali, sve više benevolentnosti za ponovno petljanje pokazuju i iz zagrebačke prvostolnice. Prvo lobiranja u europskom parlamentu, danas i otvorena saborska rasprava o ustavnom preuređivanju druge zemlje – pri čemu ovaj put u priči o tome ne sudjeluju samo oni koji su je i početkom devedesetih dijelili, nego i oni koji su se napadu na BiH tada suprotstavljali.
Vremena je sve manje
Ljudi koji ovdje žive, i kojima je sve ovo dio svakodnevice, najčešće i ne shvaćaju težinu stanja u kojem jesmo. Ali, da je vrag ponovno odnio šalu uočavaju drugi. Ovih dana, uostalom, na to upozoravaju i ozbiljni svjetski analitičari.
Stanje u BiH je, vele, najozbiljnije od završetka rata. I stoga i EU i SAD pozivaju na pojačan angažman kako situacija ne bi izmakla kontroli. A on, tvrde, ne podrazumijeva samo ostajanje, nego i jačanje ovlasti OHR-a kao dijela međunarodne arhitekture u BiH – i djelovanje mu koje osigurava poštovanje pravnog poretka, koje eliminira netransparentnu privatizaciju, koje sankcionira bezakonje i korupciju. Političkoj klasi se, na koncu, najotvorenije mora reći – ili ćete s raspirivanjem međuetničkih strasti i napetosti prestati ili ćete se i sami suočiti s posljedicama vlastita djelovanja, sve do zamrzavanja vaše imovine na različitim svjetskim meridijanima.
Hoće li svjetska središta moći, Washington i Bruxelles posebice, ova upozorenja razumjeti – i hoće li ih ozbiljno shvatiti? Ostaje za vidjeti. Ali, ruku na srce, vremena je sve manje.
