"Metode fašizma iskusio sam na vlastitoj koži"

U skupini sam onih koji su o fašističkim metodama, premlaćivanja i fizičke eliminacije prije svega, koje primjenjivaše Musolinijeve i Hitlerove falange, pročitali puno više od obična svijeta.

Danas je, međutim, izvjesno i da sam među rijetkima koji su iste te metode, iako skoro stoljeće nakon i Hitlera i Musolinija, iskusili na vlastitoj koži. Napadnut sam, i premlaćen dakako, zbog vlastitog mišljenja - i to na vlastitom radnom mjestu. Ali, stratezi se - kao i tridesetih godina prošlog stoljeća - ni ovaj put ne mogu pohvaliti kako im je pamet jača strana. Jer, i dalje misle kako je za ušutkavanje dovoljno fizičko premlaćivanje. Greška! Čovjeka se ušutjeti može samo ako mu se slomi duh. Za to je, istina, ponekad dovoljno i fizičko premlaćivanje - neka mostarska iskustva, uostalom, u prilog tome i svjedoče. U mojem slučaju, na njihovu žalost, cilj nije postignut. Dapače, sve mi se čini kako mi je "fizički tretman" fašista poslužio kao instrument punjenja vlastitih akumulatora u borbi protiv njih samih.

Plan "B"

Tko stoji iza brutalnog nasrtaja na mene? Pita li se medije jedne od fašistoidnih ideologija, u pitanju je individualni čin frustrirana čovjeka, "borca" Domovinskog rata i 80-postotnog ratnog vojnog "invalida". Kojeg, eto, povrijedih jer zborih protiv osuđenika za ratne zločine nad nedužnim civilima srednjobosanskoga kraja.

Pogledajte, uostalom, prve reakcije Poskoka i njemu sličnih. Čitav se slučaj pokušalo svesti na osobni sukob dvoje, usto alkoholiziranih ljudi - a time se, zapravo, htjelo diskreditirati samo jednog od njih, onog koji "blebeće" protiv njihove ideologije i optužuje je kao jednu od onih što su usmjerene na destruiranje BiH kao države i kao društva. K'o biva, kakav akademik - to je pijandura, sklona svemu i svačemu, čak i fizičkim obračunima.

Naravno, startni plan je sasvim drukčije zamišljen. Siledžija je trebao završiti prljavi posao - polomiti mi rebra, a onda bi policija sve to, k'o eto, sustavno, i godinama istraživala, sve dok na čitav slučaj ne bi pala prašina zaborava. Ali, po planu nije išlo - siledžiji je na mjestu zločina neplanirano ispao i ključ od auta i mobitel. A to je, onda, mozak operacije tjeralo na nove scenarije.

Moralo se, drugim riječima, posegnuti za "planom B" - u eter gurnuti priču kako je sve to čin frustriranog pojedinca, te kako premlaćivanje i nije bilo planirano, nego je rezultat polusatnih prepirki zbog kojih je čovjeku "prekipjelo". I zbog čega se dokopao prvog što mu bi pri ruci - tobože vješalice, ni u ludilu službene palice - i tresnuo me gdje je stigao. U protivnom, sve će se kao račun ispostaviti drugima - tvrtki, njezinu vlasniku i Partiji - onima koji iza čitave priče i stoje.

Problem je, međutim, što je slučaj gotovo pa nemoguće individualizirati. Jer, protiv individualizacije je baš sve. Može, naime, biti da je čovjek i ratni vojni invalid, može biti da je i nezadovoljan onim što u javnom prostoru zastupam, ali fakti su fakti. Čovjek, 80-postotni "invalid" je, zamislite, zaštitar u privatnoj zaštitarskoj agenciji - a to je ravno znanstvenoj fantastici. Kako, hoću reći, s tolikim invaliditetom raditi takav posao? I tko mu za to dade zeleno svjetlo?

No, ni to nije sve. Čovjek koji je zadužen za moju eliminaciju zaposlen je u privatnoj zaštitarskoj agenciji čiji je vlasnik - koje li "slučajnosti" - savjetnik ministra unutarnjih poslova HNŽ-a. A, siroti je ministar, i opet "slučajnost", predsjednik mostarskog gradskog odbora HDZ-a, barem je to bio do prije mjesec-dva - ali i jedna od također pogođenih osoba mojim izjavama o ratnim zločincima budući da je, tako vele, i sam "hodočastio" na zagrebački Pleso kako bi "nacionalnom heroju" među prvima poljubio ruku.

I čemu se, onda, čuditi njegovim istupima nakon toga, pa i izjavama koje je davao. Pogledajte, uostalom, izjavu sarajevskom "Oslobođenju". Čovjek koji je priveden, veli vrli ministar, je "ratni vojni invalid, koji ima određene traume i kojem su zasmetali određeni novinski natpisi … živi teško, bio je branitelj i borio se za ideale koje sada netko obezvrjeđuje". Vokabular, što je-je, u normalnu društvu puno primjereniji odvjetniku, koji samo što ne kaže "ma dajte, kanite se čovjeka, pa i on sam je jedna od naših 'svetinja'", nego čovjeku koji je plaćen za sigurnost građana.

Nisu me isprepadali

Kad bi ljudi smjeli, a ne smiju - jer, bolje šutjeti nego zbog istine se i sam nevoljama izložiti - pala bi, na ministrovu žalost, i priča mu kako se sve to dogodi zbog mojih izjava o čovjeku osuđenom za ratne zločine. Jer, onaj što nasrnu na mene - ispriča mi više kolega s fakulteta na kojem radim - po fakultetu se smucao tjednima i kod njih, a i studenata, izazivao sumnje, pa i strahove. Siledžija je, dakle, tjednima izviđao, snimao, kako bi prije "operacije" imao sve elemente i kako bi isključena bila svaka slučajnost.

Bilo kako bilo, sve to je, na moju sreću, stvar prošlosti. Ako me se željelo likvidirati, ima Boga - nisu. Ako su me htjeli samo "kultivirati", nisu me isprepadali - ni obeshrabrili dakako. Ali, zato su me učinili bogatijim - i za jedno iskustvo i svijest da drugi put ne smijem dopustiti ovu vrstu iznenađenja, ali i za nesvakidašnje solidariziranje znanih i neznanih i osudu koju prema ovom vandalskom činu izrekoše i pojedinci i institucije.

Osudio ga, istina, nije i fakultet na kojem sam četvrt stoljeća zaposlen - i na kojem sam najstariji redoviti profesor. Zna li se, pak, da je na njegovu čelu osoba koja najužem društvu "odabranih" i sama pripada, takvo postupanje mu dođe k'o "najprirodnije". Ali, zato životinjski udar na mene osudi - a to mi je puno važnije - najveći dio mojih kolegica i kolega.

Na prvog čovjeka moga fakulteta, međutim, ugledali se nisu i svi ostali. Dapače. Osudu fašističkog pokušaj discipliniranja i solidarizaciju sa mnom iskazaše mnogi - u zemlji i izvan nje. Osudiše ga najveća svjetska veleposlanstva i mnoge međunarodne organizacije, osudiše ga redom - izuzimajući, opet, partiju "odabranih" i "velikoga vođu" osobno - političke stranke i nevladine organizacije ove zemlje, osudi ga ANUBiH i druge znanstvene institucije, ali i veći broj udruženja intelektualaca, ovdje i u svijetu. Ohrabrenje za mene je posebice otvoreno pismo, potpisano od 154 ugledna intelektualca iz BiH i njezina okruženja.

Hvala im svima. Njihova potpora i solidarizacija me motiviraju da ustrajem - i da, usprkos fašističkim projektima, nastavim istim intenzitetom kao i prethodnih dvadesetak godina. I tako će biti! Nastaviti ću, pa neka od muke pocrkaju, s raskrinkavanjem kriminala i njegova sakrivanja iza paravana nacionalnih interesa. Neću odustati ni od javne demistifikacije fašističkih metoda zastrašivanja, discipliniranja i ušutkivanja - niti od otvaranja očiju narodu da takvi ne štite ničije, pa ni njegove, ni nacionalne ni ine interese.

Njima su, naprotiv, svetinja samo njihovi vlastiti, pojedinačni i interesi kriminalnih klanova - a sve ostalo je samo u funkciji njihove obrane. I, zbog njih su spremni na sve - pa i na pretvaranje naroda u najobičnije roblje. Dokle će im, međutim, narod to i sam dopuštati, drugo je pitanje. Što se, pak, mene tiče, činit ću sve da mu barem svijest o tome pomognem razvijati.