Akademska godina je na izmaku, a to razdoblje je karakteristično po učenju, neprospavanim noćima i stresu, kada studenti 'love' zadnje rokove za polaganje ispita kako bi uspješno upisali novu akademsku godinu. Mnogima je vrijeme studiranja i najljepše razdoblje u životu, pa kasnije shvate da su sve to ustvari bile slatke brige. Ovo je priča o jednom ambicioznom mladiću kojemu učenje nikada nije predstavljalo problem, pa je do 27. godine ostvario zavidna postignuća na tom polju.
Riječ je o Stipi Odaku iz Ljubuškog. Bez problema je završio teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, a trenutačno je na doktoratu u Belgiji gdje se bavi odnosom religije i kolektivnih sjećanja na tragedije.
"Iako na papiru sve izgleda dosta planirano i sustavno, puno toga je se zapravo dogodilo vrlo slučajno. U vrijeme prijemnih ispita u Zagrebu otišao sam na nekoliko fakulteta kako bih ipak bio siguran da ću negdje 'upasti'. Spletom okolnosti, sve se odigralo vrlo brzo i nisam imao previše vremena za pripreme. Sjećam se da sam otišao na Prirodoslovno-matematički fakultet bez potrebnih formula i kalkulatora. Prodavačica koja je radila u obližnjem kiosku posudila mi je na par sati onaj svoj blagajnički kalkulator sa sveukupno 7 tipki. Tijekom upisa na Filozofski zvao sam prijatelja da provjerim što je točno komparativna književnost - ni on nije znao, ali smo se složili da zvuči bolje od kroatistike. Na prijemni ispit na teologiji sam zakasnio, a kasnije sam zakasnio i na upis, te došao s danom zakašnjenja i velikom Bajaderom. Na svu sreću prošao sam te prijemne, a kako su me u početku i Filozofski i teologija iznimno privlačili, odlučio sam ostati na oba mjesta i 'eksperimentirati' nekoliko mjeseci", priča Odak.
Kao eksperiment
Kaže nam da je studiranje dva studija bilo jako izazovno. Shvatio je to kao jedan eksperiment pa zbog toga nije bio po prevelikim pritiskom. Ističe da su mu prije svega velika potpora bili roditelji koji su mu savjetovali da vidi koji smjer mu više odgovara i da se za taj u konačnici i odluči.
"Početne impresije bile su pomiješane jer mi je jako puno toga bilo novo i svaki ispit koji sam pripremao bio je otočić prilično izoliran od svega drugog. Međutim, kako sam više toga upoznavao, stvari su polako počele konvergirati i meni je najzanimljivije bilo upravo povlačenje paralela između naoko vrlo različitih disciplina. Istina je zapravo da je akademija danas jasno podijeljena na različita polja, dok ni život ni povijest nisu razvrstani po disciplinama. Promatrati stvari samo s jednog stajališta je nedovoljno i zapravo sam imao privilegiju uočiti koliko metodologija rada utječe na ono što na kraju vidimo ili ne vidimo. Mislim da sam ponajviše zbog toga ostao studirati paralelno", kaže Stipe.
U većini svoga rada kombinirao je pristupe.
"Istraživao sam genezu i dimenzije new agea s teološko-sociološkog stajališta, spoznaje o kulturnom razvoju jako su mi pomogle da shvatim transformacije religije u suvremenom društvu, na književnosti sam svojevremeno pisao o shvaćanju ljepote kod Joycea i Tome Akvinskog, srednjovjekovne legende o sveticama koje su se preoblačile u mušku odjeću otvorile su mi zanimljiv prozor u problematiku feminizma i otpora, Knjigu o Jobu sam analizirao kroz modele strukturalne lingvistike, pisao sam o proroštvima u Eliotovoj Pustoj zemlji, zanimao me prikaz predestinacije u suvremenim filmovima distopije. Jednostavno, bilo mi je lijepo studirati", priča Odak.
Pratio ritam
Na upit koliko je trebalo odricanja i truda da paralelno završi dva fakulteta kaže da je jednostavno s vremenom uhvatio ritam koji je pratio.
"Ja to vrijeme nisam baš doživljavao kao manekenka koja se odriče čokolade da bi zadržala liniju. Naravno, puno vremena se ipak trebalo posvetiti učenju, osobito za vrijeme ispita. Živio sam na Cvjetnom i tada sam zapravo stekao naviku učenja po noći. Bila je jedna skupina nas koja je stalno odrađivala 'treću smjenu', negdje od 6 sati popodne do 6 ujutro. To je također bilo iskustvo prepuno anegdota koje otprilike započinju ispraćajem 'normalnih' studenata na spavanje, a završavaju izlaskom sunca iznad nasipa na Savi. Još uvijek se sjećam mnogih razgovora koje smo vodili u stankama od učenja, negdje oko 3 ujutro, uz kavu iz aparata i nezdrave pekarske proizvode", kaže on.
Tako je uz puno truda Stjepan bez problema završio fakultete i odlučio se za doktorat u Belgiji. Bila mu je velika želja tamo otići jer je Sveučilište u Leuvenu zapravo najstarije i najuglednije katoličko sveučilište na svijetu. Sam fakultet na koji je otišao već je stoljećima među nekoliko najprestižnijih središta u polju teologije i religijskih znanosti. Nije bilo nikakve dvojbe oko znanstvenog statusa te institucije. Međutim, igrom slučaja nije poslao navrijeme papire za stipendiju. Jedna osoba u administraciji rekla mu je da se komisija sastaje sljedeće jutro i da, ako sve prikupi do ponoći, još ima nade za prijavu:
"Koliko se sjećam, sve sam poslao jedno 10 minuta prije ponoći. I za tjedan dana sam znao gdje putujem te jeseni. Tamo sam najprije završio licencijat iz teoloških znanosti, a nakon toga sam nastavio doktorat. Belgija je iznimno zanimljiva i neobična zemlja. Relativno mala, ali zato s iznimno razvijenom kulturom, znanošću i politikom. Možda sam malo pristran, ali čini mi se da je to idealna zemlja za život. Gotovo svi govore nekoliko jezika, imaju jako dobru zdravstvenu i socijalnu skrb, obrazovanje je gotovo besplatno, a vrhunsko. Dobiti posao kao stranac je ipak znatno teže, prvenstveno zbog jezika. Jednom su u McDonald'su stavili oglas da traže radnika, a uvjeti su poznavanje francuskog, nizozemskog i engleskog jezika, po mogućnosti i njemačkog. Moja iskustva do sada su doista bila samo pozitivna i iznimno sam zahvalan toj maloj kraljevini na sjeveru koja je bila tako dobra prema meni, strancu", kaže Stipe.
Što se tiče fakultetskog obrazovanja, njihov sustav se dosta razlikuje od onoga u Hrvatskoj. Zanimljivo je da nemaju prijemne ispite osim za vrlo malen broj fakulteta, tako da fakultet praktički može upisati bilo tko, a cijena godišnje školarine je čak jeftinija nego u BiH jer godina studija iznosi oko 600 eura, dok je doktorat još pristupačniji jer godina iznosi oko 250 eura.
Vrhunski uvjeti
Zbog ovoga se na prvu godinu studija upisuje jako puno brucoša, međutim, ta godina je koncipirana kao svojevrsni filtar pa ju godinu prolazi relativno malen broj ljudi.
"Uvjeti rada su doista vrhunski, u smislu opremljenosti laboratorija, knjižnica i dostupnosti materijala. Sveučilište iznimno drži do svog ugleda tako da je prepisivanje bilo koje vrste ili plagiranje apsolutni tabu. Svi završni radovi studenata se šalju na provjeru i ako se uoče nepravilnosti, to će najvjerojatnije dovesti do trajnog isključenja. Odnos s profesorima je pun poštovanja, ali ipak na profesionalnoj distanci", kaže Stipe.
Na upit zašto se odlučio baš za ovu temu na doktoratu, kaže da mu se učinilo vrlo važno proučiti na koji način kolektivne tragedije bivaju upisane u kolektivno sjećanje ljudi te kako religija utječe na te procese.
"Povijest je, nažalost, ispresijecana kolektivnim tragedijama. Neke od njih, naravno, postaju dijelovima 'službenih' povijesti, ali mene više zanima način na koji one postaju dijelom identiteta i svakodnevnog života. Jer kolektivno sjećanje je drukčije od povijesti po tome što je velika većina stvarnih povijesnih događaja za ljude irelevantna. Rijetko sretnem nekoga na koga je utjecala bitka kod Leipziga. Kolektivno sjećanje je, s druge strane, organski vezano za život; to je prošlost upisana u identitet. Ono pak ne odgovara nužno povijesnoj stvarnosti i njegovo stvaranje je pod utjecajem mnogih faktora, pa tako i zlouporaba. Često se o sjećanju razmišlja kroz metafore spomenika ili arhiva. Ali obje te slike su zapravo prilično statične. Ja kolektivno sjećanje više zamišljam kao tijelo ispisano ranama koje zahtjeva stalnu brigu. Mislim da je to jako važno razumjeti jer bez toga ne možemo dobro shvatiti kako se kroz povijest jedna kolektivna tragedija prelijeva u drugu. Bez istraživanja kolektivnih sjećanja ne možemo razumjeti niti mehanizme tranzicijske pravde, teškoće suživota, ostvarivanje mira", objašnjava Stipe.
Osim posvećenosti studiranju ovaj svestrani mladić bavi se poezijom i fotografijom.
"Poezija me je oduvijek zanimala jer se slobodno igra jezikom i zbog toga može izreći puno više nego što riječi same za sebe znače. Tjera te da zastaneš, zbuni te ritmovima i suglasjima, postavi različite slike jedne do drugih i shvatiš kako nešto tako obično i svakodnevno kao govor može živjeti i jedan potpuno drukčiji život. Svoje prve pjesme, ako se tako mogu zvati, počeo sam pisati u osnovnoj školi. Međutim, moj najveći napredak se dogodio tijekom studija književnosti kada sam se malo bolje upoznao s tradicijom poetskog stvaralaštva. To vrijeme me je zapravo učinilo poniznijim jer kada uzimam olovku u ruke, znam da ono što pišem nije prva pjesma na svijetu. Zbog toga je za dobro pisanje iznimno važno jako puno čitati jer moj glas je glas nekog tko stupa u tradiciju u kojoj se već tisućama godina stvaraju remek-djela. Bilo bi nepristojno derati se dok se ne saslušaju mnogi koji su govorili prije nas. A opet, imamo obvezu stvarati i dalje", kaže.
Napisao je zbirku pjesama "Trobojno bijelo" za koju je dobio nagradu Goranovog proljeća za mlade pjesnike te nagradu Kvirinovih susreta za najbolju novu knjigu pjesama mladog autora. Fotografijom se bavi od srednje škole, a često kombinira poeziju i fotografiju.
"Zadnja serija koju sam radio ticala se jednog projekta restauracije. Izlošci prikazuju portrete ljudi i portrete knjiga, jedne do drugih. Želio sam predstaviti tu međusobnu simbiozu koja se javi između čovjeka i knjige te između predmeta njege i onoga koji njegu pruža. Na kraju njihova lica postaju izmjenjiva i njihove fabule se međusobno nadopunjuju. Uz fotografije nalazi se i tekst koji knjiga izriče promatraču te on/ona tako postaje dijelom tog odnosa, dijelom priče koju prihvaća", kaže.
Iako u inozemstvu niže brojne uspjehe, ističe da mu nedostaje rodni kraj.
"Hercegovina je za mene kao pokrivač u koji se umotam kada život zahladi. Sada, kada sam daleko, stvari gledam nekako drukčije i mogu jače osjetiti ono nešto 'neizgovoreno' što živi u mom kraju i mom gradu. Svaki put kad dolazim, osjetim kao da ulazim u jedan posvećeni prostor koji me u isto vrijeme smiruje, a opet i ostavlja bez riječi upravo zbog tog taloga sjećanja koji sam spominjao. Ono što me najviše od svega fascinira je upravo ta prkosnost života koji uvijek ide dalje, bez obzira na tragedije i teškoće, onako, bez puno žalovanja. Nekim književnim rječnikom rečeno, tugovanje je luksuz koji si mogu priuštiti velike kulture u kojima još postoji nada da će se herojska prošlost jednom ponoviti. Ovdje kod nas, gdje je svako doba potpuno drukčije od prethodnog, ništa se nikada nije ponovilo, i zato svako vrijeme treba iznova osmisliti", kaže Odak.
Budući da će mu mogućnost zapošljavanja velikim djelom odrediti mjesto stanovanja, nije siguran hoće li se po završetku doktorata vratiti u Hercegovinu. Za kraj je poručio svim mladim ljudima da školovanje doista shvate ozbiljno.
"Praktični razlog je da će kao školovani ljudi sigurno lakše naći posao, a onaj ljudski razlog je da će ih to oplemeniti. Znam da je za velik broj ljudi ono što uče zapravo dosadno i predmet frustracije jer ne vide kakve to veze ima s bilo čim. Bio sam ponekad u istoj situaciji kada sam za ispite morao 'bubati' zastarjele besmislice, godine i imena bez konteksta, nekakve irelevantne statistike o braku u Zapadnoj Njemačkoj, itd. Naravno da svako školovanje ima tih dijelova koji se moraju odraditi i gotovo. Međutim, osim toga, postoji i ono nešto dragocjeno što nas izgrađuje. Mislim da mladi ljudi trebaju osjetiti snagu koju im znanje može dati, onaj dobar osjećaj kad možeš prodrijeti u stvari, spoznati nešto što je prije toga bilo samo crna kutija. S vremena na vrijeme radim s mladim ljudima i nema ništa ljepše nego kad možeš vidjeti da se nešto u njima kristalizira i da odlaze kući s malo više svjetla u očima. Živimo u vremenu kada je znanje i veće i dostupnije nego ikad u povijesti. Zašto to ignorirati? I svakako bih im preporučio da čitaju dobre knjige. To će sigurno proširiti granice njihovog svijeta", kaže za kraj Odak.
