Ova stranica je arhivirana.

Na stranici se nalazi skoro 40.000 pohranjenih članaka od 2003. zaključno s 31.12.2024. godine i novi se, ovdje, neće dodavati. Komentari su onemogućeni. Na ovaj način želimo omogućiti pretragu starih članaka a, ujedno, smanjiti opterećenje aktivne stranice.

Aktivnu stranicu sa sadržajima od 1.1.2025. možete pronaći na ljubuski.net.

Stipe Odak dobitnik nagrade za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama u prozi

ljubuski.info

Narodna knjižnica i čitaonica Vlado Gotovac Sisak ustanovila je književnu nagradu "Tea Benčić Rimay" za najbolju zbirku pjesama u prozi u čast prerano preminule Siščanke Tee Benčić Rimay pjesnikinje, esejistice, književne teoretičarke i profesorice hrvatskog jezika i književnosti.
Svečana dodjela ovogodišnje nagrade na programu je 11. prosinca u 18 sati u Odjelu za odrasle (Rimska bb).

Za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama u prozi, prosudbena komisija u sastavu Božica Vuić, Branko Maleš i Dražen Katunarić, odabrala je zbirku "Svjetlopisi" autora Stipe Odaka.

Stipe Odak rođen je 1986. godine u Ljubuškom, gdje je završio osnovnu i srednju školu. U Zagrebu je diplomirao filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Trenutno radi na sveučilištima Leuven i Louvain la Neuve kao doktorand i stipendist belgijske zaklade za znanost. Aktivno se bavi pjesništvom a dobitnik je nagrade "Goran" za mlade pjesnike za 2013. godinu te nagrade "Kvirin" 2014. godine za najbolju zbirku pjesama mladog autora.

Iz zbirke:

Izokrenuto gledanje

Knjiga okrenuta na svoj hrbat reče:
"Tek kada su ljudi otišli u svemir, gdje je nebo crno, i pogledali nazad na Zemlju iz daljine, osjetili su po prvi put pravu nostalgiju. Otišli smo gore da pobjegnemo, a sada se penjemo samo da bismo se mogli dostojno vratiti. I tek kada su izumljena prva zrcala, ljudi su počeli udaljene slike zvati "naš odraz." Pogled nam treba biti izokrenut, ako želimo shvatiti punu stvarnost onoga što vidimo.

Mnogi mi dolaze i govore da ništa ne može trajno izliječiti ljudsku tugu. A ja ih pitam kako to mogu reći kad još uvijek nisu promatrali kožu između vilice i vrata dok tanka vena uznemiruje njenu površinu. I podsjetim ih da još uvijek nisu smislili ime za 'ono što je ušlo u tebe kada si se pokrio bijelom plahtom i ljetom prije tri godine.' I pokažem im prstom prema nježnom ulju sandalovine i kažem im: 'Recite mi, zašto je tako stidljivo?'

Ako ostanete na jednom mjestu, nikada nećete zaslužiti svoj povratak!"

Moja majka ogrnula me u tepih raznobojni

Naslonjen na bok, ovako je usnuo:

Bila je to kuća, a pokraj nje most velik kao litica. Zidovi su bili izrezbareni. Kao po stolu, prelazio sam rukama kroz reljef. Bili su to ucrtani listovi i sveti stihovi koje nisam čitao očima već vrhovima prstiju. Najprije nisam prepoznao sebe, a onda mi se učinilo da sam među riječima urezanima na zidu opipao svoje ime. Koža na dlanovima bila je potamnjela i mirisala je na šipke, na njihove kore koje sam prije toga kidao. Točno na sredini prsiju, gdje se kosti sastaju, netko mi je nacrtao pticu. Bio je to pelikan i njegov vrat bio je kljunom probijen, a krv je kapala na moje dlanove. U kut sam tada otišao, premda mi se soba prije toga činila okrugla. Sam i gol ništa nisam imao osim boje šipaka i jednog crteža na sebi. Moja majka tada me ogranula u tepih raznobojni i ja sam se nasmijao u snu. Tako je Jakov Josipa obukao u šarene haljine prije nego što su ga odveli daleko u Egipat. Daleko.

Politika

Ljudi

Kolumne

Gospodarstvo

Šport

Priroda

Audio/Video

Posljednji komentari