Nikad dosadnije kampanje. Nema oštrih riječi i skandala. Naravno, govorim o hrvatskoj strani. Na bošnjačkoj već odavno se bije krvavi boj za svaki bošnjački glas. Nije miroljubivo ni kod Srba u RS-u.
Iako Srba ima i u Federaciji, ni jedan od njih nema baš nikakve šanse biti izabran u Predsjedništvo. Ista sudba je i one šačice Hrvata ili Bošnjaka u Srpskoj. Ali to je već stara i druga priča.
Kampanja je počela uhićenjem Lijanovića, a novinarima koji su čekali na snimak ili fotografiju ulaska braće Lijanović u policijske kombije iz Boljitka su čak podijelili i one plave majice sa crvenim srcem. Nekada me one podsjećaju na one stare fotografije iz ormara naših baba.
Okoprilike na slično srce i isto mjesto su pokazivale i naše svetinje, a danas iskreno na njega pokazuje Žera iz Crvene jabuke. Jesu li njihove majice slučajno ili ne upravo takve, vrag će ga znati, ali jedno je sigurno - reklama njihovog uhićenja vrijedna je milijune - bili su top tema u 'prime time-u', na naslovnicama i portalima.
Izgleda da su to pravi "šoumeni".
U ovoj kampanji smrtno je ozbiljan Živko Budimir. On se najviše prepucava i vadi ionako tanke živce Dodiku, iako se s njim 'oči u oči' sastao za četiri godine tek možda dva puta. Za njega HDZ-ovi ministri šapuću da je učinio najbolju stvar za branitelje, ali to ne smiju na glas kazati.
Ima jedan osebujan izraz za takve, ali kulture radi, ne bih ga sada spominjala. Propatio je Budimir svašta i nikome za to ništa. Za njega kažu da je deklarirani izdajnik. Koga i čega nije potpuno jasno, ali je izdajnik i točka. Za njega kažu da i nije pravi predsjednik Federacije, ali mu nitko ništa ne može, a on sada želi i u Predsjedništvo BiH.
Izgleda da je Budimir ludo ambiciozan.
Čović je maskimalno lukavo i bezobrazno iskoristio sebi lojalne fratre i pobjednika US Opena Marina Čilića, ogrebavši se za Thompsonov i potpis Mate Bulića. Umalo nije ispalo da je čitav onaj svijet u Međugorje došao zbog njega, a ne zbog Marina ili možda Gospe.
Njemu je, koliko vidim, nešto jako važno da mu se netko potpiše na njegovu sliku. Ne znam zašto. Valjda je on lider, valjda je on predsjednik stožerne stranke u Hrvata, valjda će on otići u Predsjedništvo i zato bi se, valjda, on trebao nekome potpisivati, a ne oni njemu?
Potpisao mu se i Milan Bandić, taj naš Hercegovac, gradonačelnik uvijek sanjanog Zagreba. I obećao da će glasovati za Čovića. E sad, koliko je Čoviću Bandić pouzdan, teško je cijeniti. Ako bude od riječi i onda kada je Zvonki Bušiću govorio da dan prije nije nosio Titovu značku, a jest, i uz to se i prigodno kleo, a već sutradan se naslikao na nekoj braniteljskoj svečanosti...bit će tu malo problema.
Nekoliko dana nakon što se sporječkao s Bandićem, Zvonko se odlučio zauvijek pozdraviti s Hrvatskom koju nije sanjao. Pri tom budimo jasni, nije Bandić njegovo jedino razočarenje.
Palo je tu i cvijeće za hrvatskog viteza Ludviga Lutka Pavlovića, mog susjeda kojeg sam imala čast upoznati u njegovom kratkom životu na slobodi. Propati Lutkina obitelj kao malo koja od komunističkog režima i činjenice da je on potekao iz njihove kuće.
Ali, eto, dođe vrijeme da mu i konačno ove godine Dragan Čović položi cvijeće na grob uz, naravno, prigodno fotografiranje da sve ostane zabilježeno. Da narod vidi.
I koje slučajnosti: upravo je rođak Milana Bandića, Ivan Bandić, kao operativac mostarske UDBE, imao zadatak zorno pratiti i "raportirati" svaki Ludvigov korak na slobodi. Kako je svijet mali!
Ali sve se mijenja, sve evoluira i razvija se, pa zašto ne bi i Čović, nakon fine karijere omladinca s perspektivom u Jugi, one nesretne ćirilice u indeksu i otkrivanju sakramenata i svete mise u nešto zrelijim godinama, konačno mogao postati pravi Hrvat? Pa i Pinokio je od drvenog postao pravi dječak, zar ne?
Kad može Thompson staviti nekoliko porculanskih sjekutića, skratiti kosu, od kratkoročnog ratnika postati dugoročni šoumen domoljublja, glazbeno i na svaki drugi način putovati od Pavelića, HOS-a, Blaža Kraljevića pa do Sanadera i Čovića, zašto i to ne bi bilo moguće?
Čović je na pravom putu, a i poznato je koliko je vrijedniji odbjegli sin od onog koji je uvijek bio po očevoj volji.
Izgleda da je Čova bolji što je gori.
Dok Čović skuplja autograme, Martin Raguž iz 'Devedesetke' kao lud obilazi gradove i sela vičući i podsjećajući iz svega glasa "Ovo je naša zemlja", a ostali ga sve češće kopiraju. Ali nije ni kod njega sjajno. Kad on napuni dvoranu negdje u Zenici, Sarajevu ili Tuzli - to je siguran znak za Hrvatine da je izdajnik. I zato Ragužu nije dobro da puni dvorane. Najbolje bi bilo da mu dođe dvoje-troje. Ali tada bi, opet, bio proglašen luzerom.
Jednostavno, kako god okreneš - nije mu dobro.
Za njega bi bilo jednostavnije i lakše da je ostao u krilu HDZ-a i bio nositelj neke županijske liste. Sigurno uljuljkan u nesigurnu budućnost i obećane milodare HDZ-a BiH, kao neke mu bivše stranačke kolege, a ne ovako riskirati i potucati se od nemila do nedraga uzvikujući "Ovo je naša zemlja".
Izgleda da je Raguž rođeni avanturist.
I dok kampanja protiče u dosadi, pitanje svih pitanja je hoće li biti neke nove platforme. Vjerojatno i hoće ako Čović (opet on) ekskluzivno bude želio baš sve fotelje od 90% Hrvata, a možda ih osvoji oko 55% ili čak i manje, i to samo zato što mora održati obećanje Dodiku kojeg još samo naš lider shvaća ozbiljno, iako bi sada rado prešutio.
Izgleda da će opet biti čista uzročno-posljednična veza.
