Da život piše čudne priče, dokazuje i Ćamil Brkić, koji je nakon godina beskućničkog života napokon dobio krov nad glavom i topli obrok, i to u jednom privatnom domu za stare i nemoćne osobe u Ljubuškom. Posjetili smo Ćamila u njegovom novom domu, gdje mu je, i sam kaže, odlično te popričali s njim o svemu onome što mu se događalo kroz život.
Okrutna sudbina
Rođen je u Varešu te u rodnom gradu živi do odsluženja vojnog roka, nakon čega odlazi u Hrvatsku, a od tuda dalje trbuhom za kruhom, put ga vodi u Njemačku. U rujnu 1999. vraća se u Bosnu i Hercegovinu, a nakon godine dana života u Kaknju, doseljava se u Mostar, u kojem ostaje sve do dolaska u ovu ustanovu.
Ćamil nam priča kako je imao svoju građevinsku tvrtku te zaposlenike kojima je redovito isplaćivao plaće i podmirivao ostale obveze koje je imao prema njima. Sve je bilo dobro, priča on, dok ga jedan od klijenata kojemu su radili objekt po sustavu ključ u ruke nije prevario, odnosno nije mu platio dogovoreni iznos od 120.000 maraka.
"Do tada je sve bilo u redu, radilo se, plaćalo i sve je dobro funkcioniralo. Nakon toga, nakon što mi taj čovjek nije platio dogovoreni iznos, bio sam primoran zatvoriti tvrtku, otpustiti ljude, a i ja sam se našao na ulici. Zbog svega toga sam se bio odao i piću, pogodilo me je to, jer nisam navikao da me netko vara. Kako ja nisam nikad nikoga prevario, tako sam mislio da neće ni mene, ali, eto, događa se i to", priča nam Ćamil, dodajući kako je od tada do danas prošlo deset godina, a kako mu je bilo u tom razdoblju, kaže, ne voli se ni prisjećati. Bilo je dana kada ne bi imao feninga za kupiti kruh, ali na sreću takvih je dana bilo malo. Bio je poznat, tvrdi on, među stanovnicima Šantićeve ulice u Mostaru, gdje je i spavao i provodio svoje dane proseći i tražeći milost od poznanika i prolaznika. Ćamil je invalid u kolicima pa mu je zbog toga sve padalo još teže. Kolica u kojima se kretao dobio je od poznanika, a dobivao je hranu i novac od žena i djece.
Smještaj u dom
Igrom slučaja, Ćamil je privremeni smještaj našao u blizini Sjevernog logora, gdje se bio smjestio u napuštenu kuću. Iako je bila razrušena i devastirana, njemu je, kaže, bila dobra, barem je imao krov nad glavom, a to ga spašavalo, posebice u zimskim mjesecima, kada su hladnoća i bura nemilosrdne.
"Od dobrih ljudi sam bio dobio i krevet i peć na drva, a momci koji su živjeli u mojoj blizini su mi donosili drva da se mogu grijati. Svi se me znali, od onog najmanjeg djeteta do najstarijeg čovjeka. Svi su me pozdravljali i dali bi mi ako imaju što", priča nam ovaj 47-godišnjak kojeg život, kako i sam kaže, nikad nije mazio.
Iako ima obitelj, s njima, kaže, nije u stalnom kontaktu, a ni u dobrim odnosima, pa je zbog toga sve ove godine bio prepušten samom sebi. Nada se da će, nakon što ozdravi i malo se oporavi, imati priliku otići iz ove zemlje, točnije u Njemačku, te tamo nastaviti sa svojim životom. Na pitanje kada bi mogao, što bi promijenio u svom životu, nakon kratkog razmišljanja Ćamil odgovara:
"Promijenio bih svoje srce, da ne bude tako otvoreno za druge ljude kao što je to bilo do sada."
Iako je dugo godina bio svojevrsno zaštitno lice Šantićeve ulice u Mostaru, Ćamil je napokon dobio svoj dom, a ljepši početak nove godine vjerojatno nije mogao ni sam zamisliti.
