Koliko god aktualne političare prozivali i kroz tekstove im kritički ukazivali na bahatost, megalomaniju i oprez od kukavica, laskavaca i lupeži iz njihovoga okruženja, oni se najčešće na to ne obaziru, i postanu svjesni toga tek po isteku mandata, ili pada s političkog trona.
Nažalost, odavno je u ovoj državi na sceni političko-policijska sprega što ubija svaku zdravu misao, misao drugog i drugačijeg, koja se ne uklapa u njihov zamišljeni koncept.
Pridoda li se tomu i samovolja pojedinih tužitelja i sudaca koji, stiče se dojam, sračunato ciljaju na 'slabije karike', pokušavajući time uvjeriti javnost u svoj profesionalizam i neovisnost, sve više dolazi do izražaja i njihova podređenost političkom utjecaju, što djeluje krajnje zabrinjavajuće. Svojstveno je to samo posrnulim društvima u kojem je naše, nažalost, pri vrhu društvene ljestvice. Svaku kritiku na svoj račun tumače kao napad na svoju neovisnost, iako u ovoj zemlji, vlada uvjerenje, zakoni važe samo za obične ljude, a visokorangirani su pod političkom zaštitom. Ovoj je zemlji potrebna reforma svega, a prvenstveno reforma ponašanja u poimanju stvarnosti. Ne treba svaku novinarsku kritiku shvaćati napadom na svoju osobnost. Dapače, konstruktivna kritika, ma od koga ona dolazila, može biti koristan indikator kako bi korigirali svoj stav koji se ponekad kosi s osnovnim društvenim normama. Svakako, u svima nama je katkad potrebno probuditi zakočene sile i uspavane motive kako bi se suprotstavili svima onima koji koče društveni progres.
Uzet ćemo za primjer samo neke od društvenih resora koji tapkaju u mjestu, a čije reforme neminovno moraju doći u prvi plan. U protivnom, slijedi nam još veći glib. Iako u svim županijama i entitetima imamo zavode za zapošljavanje, a na državnoj razini i Agenciju za zapošljavanje, dok u svim općinama imamo ispostave zavoda, neuposlenost nam je prešla polumilijunsku brojku. Nije li porazna činjenica da uz to, u svim županijama i entitetima imamo ministarstva rada koja djeluju samostalno ili u sklopu nekih resora, dok u općinama imamo službe. Čemu onda služe te institucije ako nam je tolika neuposlenost ? Ni čemu osim tamošnjim uposlenicima. Čemu služe natječaji za prijem u radni odnos? Ničemu. Postali su formalnost. Žali Bože društvenih sredstava koja se uplaćuju za njihovo raspisivanje ako se, najčešće, raspišu kad je osoba već primljena, ili se uvjeti u natječaju prilagođavaju ciljanoj osobi. Tko se danas može zaposliti bez političkog utjecaja? Nitko. Kakva je uloga agencija za državnu službu ako su, sračunato, izmišljeni intervjui i testiranje kandidata, a i bez obzira na rezultate testirano-intervjuirane osobe, šef ima ovlasti uposliti kandidate mimo rang liste? Političari ne smiju potaknuti reforme tih institucija jer bi se time zbog viška uposlenika susreli s problemima koji bi ugrozili i njihovu poziciju i problemi se samo prolongiraju, iako su na svim dosadašnjim predizbornim skupovima obećavali društvene reforme i rješavanje nezaposlenosti.
Dužnosnike je vjerodostojno predstavio Meša Selimović u svojoj knjizi Tvrđava:
„Čovjeka na vlasti potiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži i njegova predstava o sebi je da sve zna. Sve ljude oko sebe smatra glupim jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi pridaje pravo da sve zna, i ljudi to prihvaćaju.“
Čim političari dođu u tu fazu, znak je njihove političke posrnulosti. Otmu se kontroli djelujući izvan društvenih normi, i pitanje je dana kad će okončati karijeru. A kad-tad hoće, čega i nisu svjesni, jer su okruženi laskavcima, lupežima, kukavicama, bolje kazati, klimoglavima, koji se nakon njihovog odlaska prilagode novom fireru.
Tko se danas uopće sjeća Ante Jelavića, bivšeg predsjednika HDZ-a BiH i člana Predsjedništva BiH koji je nakon proglašenja Hrvatske samouprave odlukom Visokog predstavnika za BiH smijenjen s tih dužnosti, i zbog kaznenog gonjenja stanište pronašao u Republici Hrvatskoj. A dobro se sjećam kako je imao svesrdnu političku potporu. I danas su svi tu, na okupu, sva ta svita koja ga je bodrila, samo njega nema. A bio je od autoriteta, kako funkcionalnog tako i stvarnog. Ne vjerujem da ga danas posjećuju ili s njim imaju bilo kakav kontakt oni koji su ga za njegove vladavine bodrili i klicali mu kao nepogrešivom lideru. I njegovu pogrešku koju su tada vidjeli nisu htjeli vidjeti i ukazati mu da se kosi s društvenim normama. Nakon njegovog političkog sloma su zanijemili, zaboravili ga, oboljeli od amnezije i ničega se ne sjećaju nego, samo traže način da pod svaku cijenu i dalje ostanu u političkom orbitu. Jadne su to ljudske duše koje nikome ništa dobro donijeti neće i svrha su samo sebi. Faktički, već odavno je kod nas postao grijeh ukazivati na grijehe i pogreške političkih dužnosnika, na zlo koje čine. Pa nije li zlo ne suprotstaviti se zlu? Upravo je to uzrok političkih posrtaja u posrnulom društvu kakvo je naše, a što je njihov proizvod..
Nisu li u politički zaborav u Republici Hrvatskoj za svagda otišli Ivo Sanader, bivši predsjednik HDZ i premijer i Nadan Vidošević, predsjednik Gospodarske komore. A bili su neprikosnoveni autoriteti. Bilo je tužno gledati odnos Sanaderovih stranačkih kolega prema njemu za njegovog povratka u zastupničke klupe. Najrigidniji su prema njemu bili upravo oni koje je on promovirao na visoke društvene položaje i koji su mu tada klicali. Ne, ni u kojem slučaju ne pravdam nedjela Sanadera i Vidoševića, dapače, trebaju odgovarati i biti kažnjeni, ali ljudski odnos se morao zadržati prema njima, jer ih je javnost kaznila samim tim što su učinili to što su učinili.
Dok je do jučer značio za najboljeg gradonačelnika, Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, iako je počeo sudski proces protiv njega i tko zna kako će biti okončan, već je pao u zaborav. A bilo ga je i u Mostaru i u Sarajevu čiji je nekada bio i počasni građanin i svugdje su mu se vrata širom otvarala. Doprinio je, uvjeren sam, jednim dijelom i pobjedi Dragana Čovića na prošlim općim izborima javno mu dajući potporu, a nisam siguran je li mu on to već zaboravio.
Milorad Dodik, aktualni predsjednik Republike Srpske i SNSD, možda ni svjestan nije da mu se približava kraj političke karijere. I dvodnevni posjet Dragana Čovića, njegovog političkog ortaka, Banja Luci koji mu je jedan od glavnih utješitelja, ide u prolog tomu. Osjeća se i u javnosti kraj Dodikovog retoričkog divljanja, a na njegove govore koji su nekada bili zapaljivi nitko se više ne obazire.
Nakon 17 godina s čela SDP-a je otišao Zlatko Lagumdžija ostavivši iza sebe krajnje nedemokratsku atmosferu. Naravno, nakon izbornog debakla u SDP je uslijedio politički šok, zavladalo je zatišje koje je potom preraslo u političku buru. Politički brod u uzburkanom moru se nasukao. Živi bili pa vidjeli, Lagumdžiju će politički 'ustrijeliti' oni koji su ga do jučer tapšali, dodvoravali mu se, bjanko ga podržavali, a branit će ga oni koji su zbog svoga mišljenja kod njega bili u nemilosti.
BiH je zaglavljena nesporazumima i ustvari živimo Daytonski nesporazum. A rješenje je u sporazumu, reformama, promjenama. Međutim, promjene mnogima ne odgovaraju jer bi im donijele nevolje. Nažalost, oni se drže pravila - što gore to bolje -, po kojemu vrlo vješto ekvilibriraju. Oni to mogu. Imaju legalitet i legitimitet. Narod ih je izabrao iako iza sebe u kontinuitetu ostavljaju pustoš.
