"Samo mi jedan razlog ne da mira: razlog savjesti. Ne znam odakle mi, ne znam što će mi? Smeta mi da živim, a ne mogu da se otresem", kaže Meša Selimović. Pitam se: Koliko smo spremni samokritički preispitati vlastitu savjest? Možda bi se tim činom suočili sa istinom. Ma koliko ona, možda, bila i bolna. Možda bi osjetili i grižnju savjesti. Za ono što smo činili ili, možda, što nismo činili. Preispitati sebe jesmo li, možda, činili zlo? Jesmo li zlo pravodobno prepoznavali i suprotstavljali mu se? Jer i nesuprotstavljanje zlu je zlo. Koliko smo spremni i podvrgnuti se sudu javnosti?
Time bi, možda, spoznali i koliko smo etični. Ima li danas etike uopće ili se samo izučava u školskim klupama? Jesmo li svojim činjenjem ili nečinjenjem nekoga unesrećili? Jesmo li bili svrha samo sebi i svojima ili smo radili za opći društveni interes? Znamo li uopće što je društveni interes?
Jesmo li spoznali krajnji smisao i svrhu života? A život ima smisla, tek, ako nekome želiš pomoći, kako glasi i natpis na ulazu u školu za djecu s posebnim potrebama "Los Rosales" u Mostaru.
U kojoj smo mjeri, npr. kroz privatizaciju - privrednu reformu - pretvorbu društvene svojine u privatnu pridonijeli da ona bude pravična ili smo bili grabežljivi i toga najviše prigrabili sebi?
A zasigurno smo svjedoci gorke istine da se u tom društvenom segmentu svašta događalo. Mnogi su u bescjenje uzeli tvorničke hale i proizvodne strojeve pod izlikom da će unaprijediti proizvodnju ili promijeniti proizvodnu namjenu uz jamčenje istog ili približnog broja uposlenih djelatnika. No, umjesto toga, gledali su samo sebe, iskoristili sredstva za proizvodnju i poslovne prostore, a radnike otpustili. Umjesto osiguranja radnih mjesta, većina je radnika za utjehu dobila certifikate – bezvrijedne papire i prepušteni su sami sebe. Sve je to rađeno u osmišljenoj sprezi s politikom.
Misle li dobitnici materijalnog bogatstva vječno živjeti i grize li ih savjest? Jesu li svjesni činjenice da su unesrećili mnogobrojne obitelji? Možda neke i prerano na onaj svijet poslali. Grize li ih savjest zbog toga? Ma ne. Oni idu dalje. Iskoristili su radničku needuciranost i dalje njima manipuliraju. Uz bespravno stečeni kapital izvršili su preregistraciju prijašnjih tvrtki i ,uglavnom, se posvetili oplodnji kapitala, a razvlaštene radnike imaju kao najamnu radnu snagu. U mnogim slučajevima kao da smo u robovlasničkom društvu. Na jednoj strani robovlasnik, vlasnik bespravno stečene imovine naspram obespravljenih radnika, poput robova.
Ovakav tekst mogli smo pročitati u bilo kojoj europskoj državi tridesetih godina, Zar u svim istočnim europskim državama koncem stoljeća, u svim afričkim državama danas i u velikom dijelu južnoameričkih i azijskih nije i danas takvo stanje. Međutim, ovaj tekst, nažalost, BiH opisuje i pod otomanskim, austrougarskim i komunističkim carstvom. Nažalost, priča je napisana sad i bojim se da će vrijediti i sljedeće stoljeće za prostor na kome ćemo živjeti.
A ako se pitate zbog čega, odgovor je, vjerovali ili ne, vrlo jednostavan. Naš kmetovski podanički mozak navikao je samo da plješće vladarima. I na samrti. Kao da se boje vladarske ruke koja ih je kroz život ugnjetavala i držala u pokornosti. Iako većina to prepoznaje, samo se rijetki javno usude suprotstaviti zulumu. Pa to i po cijenu rizika i napišu. Neki ih i kroz poruke upozoravaju. Čak i kroz natpise na nadgrobnim spomenicima. Upozoravaju ih da nisu vječni i vjerojatno, da bi ljudskije živjeli. Kao što piše na jednoj grobnici u Gabeli kod Čapljine: "Baci putniče svoj pogled na nas, podaj pokoj dušama vječnim jer što smo danas mi, sutra ćeš biti ti".
Natpis mi se duboko urezao u sjećanje i niti mogu, a niti hoću da ga izbrišem. Iako sam se dugo raspitivao, nisam uspio saznati ime tako umne glave koja ga je sročila. Još da mi je znati je li još živa, zasigurno bih iznašao način za susret s njim. Da popričam sa osobom koja je, po mom uvjerenju, samo na osnovi tog natpisa, spoznala krajnji smisao života. Sve nas podsjeća i upozorava da nismo vječni i da ćemo jednog dana kao i ti pokojnici, s natpisom ili bez natpisa, negdje počivati.
Zaključujem da je autor tog natpisa ušao u dušu čovjeka, a dakako i shvatio krajnji smisao života. Živimo da bi umirali. Vjerojatno je čitao i djela Meše Selimovića koji je, također, spoznao dušu čovjeka. On kaže: "Smrt je sigurno saznanje, jedino što znamo da će nas stići. Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. Uvijek smo joj u životu bliže, nikad dalje.Smrt nije nestanak nego drugo rođenje". Tko sve zna što je smrt?
Pa zašto onda srljamo za tolikim stjecanjem materijalnog bogatstva? Zašto varamo druge da bi sebi priskrbili što više?
A oni koji se pozivaju na narod i tobože se predstavljaju njegovim zaštitnicima u najvećoj su mjeri krivi za njegovo stradanje. Samo su u posljednja dva desetljeća unesrećili živote narodnih masa na koje se pozivaju. A život naroda za to razdoblje je glad, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji i još gluplje umiranje na tuđoj. Tako je govorio i Meša.
I na kraju, pitam se: Jesu li novokomponirani tajkuni sretni u tuđoj nesreći i misle li da će vječno živjeti?
